Probajmo širiti dobar glas o drugima, probajmo biti pozitivniji, probajmo u svakom čovjeku pronaći onaj dragocjeni biser, tj. ono dobro u njemu.
Mt 18 , 21-35
U ono vrijeme: Pristupi Petar Isusu i reče: »Gospodine, koliko puta da oprostim bratu svomu ako se ogriješi o mene? Do sedam puta?« Kaže mu Isus: »Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.« »Stoga je kraljevstvo nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa svojim slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata. Kako nije imao odakle vratiti, zapovjedi gospodar da se proda on, žena mu i djeca i sve što ima te se pomiri dug. Nato sluga padne ničice preda nj govoreći 'Strpljenja imaj sa mnom i sve ću ti vratiti.' Gospodar se smilova tomu sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti.« »A kad taj isti sluga izađe, naiđe na jednoga svoga druga koji mu dugovaše sto denara. Uhvati ga i stane ga daviti govoreći: 'Vrati što si dužan!' Drug padne preda nj i stane ga zaklinjali: 'Strpljenja imaj sa mnom i vratit ću ti'. Ali on ne htjede, nego ode i baci ga u tamnicu dok mu ne vrati duga.« »Kad njegovi drugovi vidješe što se dogodilo, silno ražalošćeni odoše i sve to dojaviše gospodaru. Tada ga gospodar dozva i reče mu: 'Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu, kao što sam se i ja tebi smilovao?' I gospodar ga rasrđen preda mučiteljima dok mu ne vrati svega duga. Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama ako svatko od srca ne oprosti svomu bratu.«
U današnjem evanđelju Matej donosi Isusovu mjeru opraštanja, tj. bezgranično praštanje bez mjere. Isus približava Petru Božju bit i pokazuje mu kakav je Bog u samome sebi, da je on Milosrđe, da je bezgranično milosrdan i daje nam primjer bezuvjetnog i bezgraničnog opraštanja.
Milosrđe je Božje ime i prvi Božji atribut, kaže papa Franjo. Za Kristovog učenika praštanje je zakon. Od nas se traži da znamo neprekidno praštati drugima. Nekima je to načelo možda protivno ljudskoj razboritosti, no prispodoba je jednostavna i očita: Bog nam svima oprašta pa bi bilo nedostojno da mi budemo sitničavi prema svojoj braći ljudima. Sama Crkva je mjesto pomirenja i u njoj se trebaju razriješiti sve ljudske razdijeljenosti. Krist svoju vlast opraštanja, vezivanja i razrješivanja predaje Crkvi, a Ljubav je njezin zakon. Kad Isus govori o našem odnosu prema bližnjem, uvijek pokazuje na svoga Oca ili sebe: „Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski“ (Mt 5,48); „budite milosrdni 'kako' je Otac vaš milosrdan“ (Lk 6,36); „Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge 'kako' sam ja ljubio vas“ (Iv). Nemoguće je ovu Gospodinovu zapovijed opsluživati ljudskim snagama. Samo Božji Duh, koji je naš život (Gal 5,25), može iste one osjećaje koji su bili u Kristu Isusu učiniti i našima. Tada postaje moguće jedinstvo praštanja: „Praštajući jedni drugima, kao što i Bog u Kristu nama oprosti“ (Ef 4, 32).
Ako je Bog naš uzor, onda nikad ne može postojati neka granica za naše opraštanje. Ponekad se bojimo da bismo svojim stalnim opraštanjem mogli ohrabriti one koji su nam protivnici i napadaju nas te tako nastaviti zlo protiv nas. Bog daje da njegovo sunce izlazi i nad zlima i dobrima, da svjetlo svijetli svima i svakome da bude dostupno. Dakako, oproštenje ne znači da moramo prihvatiti bilo kakve uvrede. Mi se moramo brinuti i o našem integritetu, možemo postaljati i granice, ali nikada za oprost. I sam Gospodin slugi velikog svećenika koji ga je udario nije odmah rekao da mu oprašta, već mu je rekao: ,,Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo, ako li ne, zašto me udaraš?“ Dakle, ni on sam nije odmah oprostio nego je tražio objašnjenje za nanesenu uvredu.
Božja ljubav je opraštanje, zato je njegovo opraštanje bez granica. Bog želi da imamo istu narav i ćud kao i on. Isus sam za sebe kaže da je on blaga i ponizna srca (Mt 11,29). On želi da naša srca nalikuju njegovu srcu, da naše kameno srce postane srce od mesa. Crkva je potpuno utemeljena na oproštenju i ona će opstati do kraja zato što će Božja ljubav prema njoj biti beskrajno veća negoli grijeh i bijeda sinova Crkve. Crkva živi od Božjeg oproštenja i mi time preko Crkve dobivamo nešto od Božje blagosti i milosrđa. Međusobno praštanje između nas i naših bližnjih jest Božja prisutnost među nama.
Sv. Bonaventura Banjoređijski koji je bio franjevački teolog i crkveni naučitelj u 13.st. i koji je zbog svog teološkog doprinosa dobio naziv Doctor Seraphicus (Serafski doktor), govori da je milosrđe forma virtutum (forma svih kreposti). Za njega su tri teologalne kreposti (vjera, ufanje i ljubav) najizvrsnije među kardinalnim krepostima, jer vode odmah k Bogu. No među njima je najizvrsnije milosrđe u kojem sve ove kreposti završavaju. Po njemu milosrđe formira i dovodi do savršenstva sve ostale kreposti. Serafski doktor naglašava kako euharistija osnažuje i podiže milosrđe, ostvarujući lanac milosrđa. Zato je jednostavno naziva sakramentom milosrđa: „Predanje milosrđu osjeća se kada se osjeća Gospodin prisutan u tijelu; kao što u blizini vatre nestaje hladnoća, tako u prisutnosti tijela Kristova nestaje mlitavost. Dakle, milosrđe zauzima središnju ulogu u nadnaravnom djelovanju, kao posebna snaga duševnog djelovanja, i prema tome ostale teologalne kreposti kao i one moralne (razboritost, pravednost, jakost, umjerenost), čekaju pripravne kako bi ih ona pripravila za djelovanje. Milosrđe se razlikuje i od moralnih kreposti, pa čak i od vjere i nade, koje završavaju krajem zemaljskog života, dok ono nadživljuje ovozemaljsko i uživa puninu: perficitur et consummatur (dovršeno je i završeno).“
Naša ranjena ljudska narav naginje osuđivanju drugih te da u drugima više traži mane nego vrline. Danas kao da smo podlegli lošim navikama, kao npr. ogovaranju, klevetanju i širenju loših priča o drugima, te smo postali širitelji dezinformacija o drugima. Na druženjima s prijateljima ili rodbinom često napravimo tzv. trač partiju i iznosimo slobodno pred svima tuđe mane i greške kao nešto veliko, a svojih vlastitih propusta ne vidimo. Današnji čovjek kao da više voli zlo nego dobro. Probajmo širiti dobar glas o drugima, probajmo biti pozitivniji, probajmo u svakom čovjeku pronaći onaj dragocjeni biser, tj. ono dobro u njemu. Svi ćemo biti suđeni po onome što smo učinili drugima - koliko smo ljubavi i milosrđa širili, kakvi smo bili prema tuđim manama i pogreškama, jesmo li bili nagli i strogi prema drugima znajući da je Gospodin prema nama bio blag?
Shvatimo da smo dužnici Božjeg milosrđa. Bog je nama mnogo puta oprostio, kao onom okrutnom dužniku u prispodobi o deset tisuća talenata, a mi se lako držimo tuđeg sitniša i ne opraštamo svojim dužnicima.
