Treba neprestano tražiti kako što bolje ugoditi Bogu, kako vjerno živjeti evanđelje, kako što bolje živjeti ljubav prema Bogu i bližnjemu, u svim stvarima, kroz sve kreposti, vršenjem svih zapovijedi svim srcem, svom dušom, svim silama svojega bića.
Pojam savjest potječe iz stoičko-kršćanske tradicije. Sam izraz savjest dolazi od grčke riječi suneidesis (suznanje), koja u sebi nosi korijen eid, a etimologijski je povezana s hrvatskim korijenom vid. Ciceron je grčku riječ suneidesis na latinski preveo kao conscientia. Oblikovanje stručnog izraza savjest razvijalo se od prvotnog značenja izraženog preko suznanja, zatim u svijesti, te se preko značenja svijesti o vlastitom moralnom činu, razvija u stručni izraz za ono što i danas podrazumijevamo pod pojmom savjest.
Neovisno o vremenu čovjek je oduvijek u sebi osjećao glas savjesti. Ona je poput navigacije. Vodi nas kad smo na nesigurnim putovima života, ispravlja nas ako skrenemo, vraća na pravi put ako zalutamo. Riječ savjest susrećemo pod različitim poimanjima kao što su: svijest, spoznaja, shvaćanje, znanje, moralni osjećaj, odgovornost, unutarnje iskustvo, poštenje. Pojam savjesti ima dugu povijest. Ta povijest uključuje preobrazbu oblika samoga pojma. Platon u svome djelu Obrana Sokratova navodi sljedeće Sokratove riječi: „Možda nekome izgleda čudnovato to što neumorno hodam uokolo, savjetujući vas u običnim stvarima i u to ulažem truda, međutim u javnim se stvarima ne odvažujem izići pred mnoštvo savjetovati vas u svezi (politike) grada. Uzrok tomu je što ste često od mene čuli: Meni dolazi nešto božansko i demonsko; i upravo je to s porugom spomenuo Melet u optužnici. Meni se to javlja od rana djetinjstva, poput nekog glasa, koji, kad god se pojavi, vazda me odvraća da ne činim ono što smjeram, ali nikad me ne potiče.“ Platon taj Sokratov daimonion smatra božanskim glasom, odnosno glasom koji Sokratu dolazi od Boga, neovisno o tome radi li se o znaku (grč. semeion) ili o glasu (grč. phone). Svakako radi se o iskustvu koje nadilazi granice puko ljudskoga.
Međutim, novovjekovna spekulacija o savjesti započinje s Immanuelom Kantom. On u Metafizici ćudoređa ističe: „Svaki čovjek ima savjest, te ga unutrašnji sudac promatra, opominje i općenito mu ulijeva strahopoštovanje (respekt), a ta sila što u njemu bdije nad zakonima nije nešto što je on sam sebi hotimice stvorio!“ Kod Kanta se savjest ne odvaja od praktičkog uma, a njena je uloga poticanje moralnog osjećaja u čovjeku. Dakle, savjest upozorava čovjeka na dužnost pokoravanja zakonu, ali i na dužnost podvrgavanja njenoj oslobađajućoj ili osuđujućoj optužbi. Kant smatra da tvrdnjom kako neki čovjek nema savjesti zapravo tvrdimo da se taj čovjek ne obazire na njenu presudu. Ne oslanja se Kant ni na kakvu vrstu osjećaja, nego ih nadilazi pojmom dužnosti. Kant savjest ne smatra obvezom ili dužnošću nego neizbježnom činjenicom. Ukratko, Kant smatra da se nitko od nas ne može varati u vlastitom sudu. Dakle, nesavjesnost je čovjekova sklonost da se ne obazire na sud savjesti, a ne pomanjkanje same savjesti.
Friedrich Nietzsche pojam savjesti veže i uz pojam pamćenja. Joseph Ratzinger podsjeća na to da je riječ savjest (grč. synderesis, lat. conscientia) preuzeta iz stoičkog nauka o mikrokozmosu. Prema Ratzingeru, upravo ju zbog toga treba zamijeniti platonskim grčkim pojmom anamnesis (hrv. spomen). On smatra kako je taj pojam daleko jasniji. Radi se o spomenu na bogoliko ustrojstvo čovječjeg bića.
U Bibliji, prvenstveno u Starom zavjetu, ne postoji odgovarajući prijevod za grčku riječ suneidesis (savjest). SZ nije skovao izraz za savjest, a razlog tome jest drukčija antropologija, a i psihologija. Zbog toga se u SZ-u spominje riječ srce (hebr. leb, grč. kardia) kao sinonim za savjest. Srce ide od fiziološkog organa pa sve do jezgre čovjekove osobe. Srce je ono najčovječnije u čovjeku, tu je čovjek onakav kakav jest, bez maske, u svojoj pojedinačnosti. Riječ srce povezana je s glagolom ljubiti, voljeti i sl. Sve to treba imati na umu kada je riječ o srcu-savjesti - i čovjekovu cjelovitost, i jezgru čovještva i afektivnost. Srce je u SZ-u stjecište percepcije Božje riječi. Srce je Izraelcima nevidljiv i bitno skriven organ pa se često udružuju izrazi srce (hebr. leb) i nutrina (hebr. qereb). Budući da je srce nevidljivo, ono je tajnovito i nepronicljivo te ga čovjek ne može upoznati. Samo Bog, koji sve vidi, jer je sve stvorio, vidi u srce.
Čovjek srcem ljubi Boga pa u poticajima na Božju ljubav srce zauzima prvo mjesto. Srce-savjest je glavna tema proročkih tekstova o novom Savezu (hebr. Berith). Po Jeremiji i Ezekielu sav je novi savez usredotočen na srce, a stoji u paralelizmu s nutrinom. Na početku su Izraelci promatrali savjest kao nešto izvanjsko, s obzirom na zapovijedi, a s prorocima stvarnost savjesti se shvaća kao nešto unutarnje: duh, duša, srce... Srce je središte želja, emocija, moralnog suda – ono može optužiti osobu ako je učinila zlo: 2 Sam 24,10 – Davidu je ustreptalo srce kad je protiv Božje volje dao prebrojati narod; Job – „srce me koriti hoće...“; Jer 24,7 – „i dat ću im srce da me poznaju“; Ps 51 – „čisto srce stvori mi Bože i duh postojan obnovi u meni“, Iz 65,14 – „Evo sluge će se moje radovati od sreće u srcu, a vi ćete vikati od boli u srcu, i kukati duše slomljene“. To novo srce je po Ezekielu djelo Duha Božjega, što će ga u Kristovim vremenima udahnuti u svoj novo-saveznički narod. U čovjekovom srcu-nutrini se donose odluke za dobro ili zlo.
Apostol Pavao je prvi od kršćanskih autora koji upotrebljava grčku terminologiju u pogledu savjesti. U Septuaginti grčka terminologija vezana uz savjest jest suneidesis, a veže se uz samo dva zanimljiva teksta. U prvom Job posiže za idejom savjesti tamo gdje hebrejski tekst jednostavno govori o srcu. Drugi tekst se pojavljuje u Knjizi mudrosti: „Zloća koju savjest tišti“. Termin suneidesis je ušao u kršćanski jezik poradi prisnosti s Biblijom Sedamdesetorice.
Govor ostalog dijela NZ-a o suneidesis (savjesti) nalazi se posve u krugu Pavlove tradicije. Tako se u Pavlovim poslanicama govori o: „dobroj savjesti“, „besprijekornoj savjesti, „zloj savjesti“ i „čistoj savjesti“. Pozivajući se na vlastitu savjest, Apostol govori o suneidesisu (savjesti) u tri različite poslanice: 1 Kor, 2 Kor, Rim. „Doista ničega sebi nisam svjestan, no time nisam opravdan''. U 1 Kor Pavao upotrebljava jedan jedini put u svojim spisima refleksivni izraz grč. emauto synoida. Pavao izjavljuje da ne pridaje važnost mišljenju koje o njemu imaju Korinćani ili bilo koje sudište te kako nije zainteresiran niti za vlastiti sud o sebi. Na početku je pozitivno svjedočenje savjesti „ničega sebi nisam svjestan“, „no time nisam opravdan“ i na kraju dolazi spasonosni zahvat Božji „moj sudac je Gospodin“. Pavao savjest očito promatra u funkciji vrhovnog ljudskog sudišta te joj ovakav njezin položaj ne daje potpunu apsolutnost. Konačni sud o nekoj osobi pripada Bogu. Savjest je ipak jedan ljudski sud. Ona sama po sebi nije u stanju ponuditi čovjeku opravdanje i spasenje. Pavlovo pozivanje na svjedočanstvo savjesti plod je Pavlove bojazni da mu se možda ne vjeruje. Pavao označava svjedočenje savjesti kao „naša slava“. Terminologija slave ima u Pavlovu jeziku i pozitivno značenje, odnosno motive na kojima bi čovjek mogao utemeljiti nadu u vlastito spasenje. On želi uvjeriti slušatelje da je svjedočanstvo njegove savjesti garancija onoga što se sprema izreći. Tvrdnja prema kojoj bi on sam htio biti „proklet, odvojen od Krista“ u korist svojih sunarodnjaka nalazi se u opasnosti da joj ljudi ne povjeruju. Pavao ne može zaključiti svoj govor o svjedočenju savjesti (suneidesis) u moralnom djelovanju, a da ne spomene i eshatološku dimenziju Božjeg zadnjeg suda. Upućivanje na Dan suda sadrži objašnjenje da će se sud Božji u Kristu dogoditi ''po mojem evanđelju'' (grč. kata to euangelion mou), a razmišljanje o savjesti potiče na govorenje o Božjem sudu. Povezivanje čovječje savjesti i Božjeg suda dovodi do shvaćanja kako se Božji sud ne mjeri isključivo dimenzijama savjesti suđenog čovjeka. Pavao vezuje Božji sud uz evanđelje koje je on navijestio. Pavao je prije svega zainteresiran za djelovanje.
Suprostavljanje Duha i slova kod Pavla se pojavljuje samo dva puta. Usporedba između židovske ekonomije „slova“ i kršćanske stvarnosti Duha u Rim 2,29 predstavlja izolirani slučaj, koji bi naprotiv izražavao navodnu suprotnost čovječjeg duha i slova napisanog zakona. Oni koji imaju ispravno znanje i ispravnu savjest, trebaju pripaziti da njihov slobodni nastup ne stvori prigodu za spoticanje nekima. Savjest nejakoga je izgrađena od onoga koji, obdaren znanjem, prebiva u hramu idolskom te jede meso žrtvovano idolima. Time znanje uzrokuje propast nejakog ''brata za kojeg je Krist umro''. Za Pavla se, također, savjest mora realistično obazirati i na vanjske situacije. Čovjek se, dakle, suočava s velikom odgovornošću koju od njega traži sud vlastite savjesti kao horizont savjesti drugih ljudi. Tu proizlazi jedno od bitnih pitanja: što se događa u drugima kada djelujem prema određenoj prosudbi moje vlastite savjesti? Obveza savjesti treba stalno voditi računa o dimenzijama odgovornosti i ljubavi (agape). U svakom slučaju kršćanin se treba zaustaviti i poštivati, a ne se truditi kako bi porasla sugovornikova savjest. Dubinski motiv Pavlova zahtjeva jest u tome da se radi o poštivanju savjesti drugog. Kršćanski etos teži konkretnom dobru konkretnog čovjeka.
U Rim 14,22-23 Pavao poziva na izbjegavanje nametljivog iskazivanja vlastite vjere i vjerski motiviranih uvjerenja. Nužno je poštivati mišljenje drugog u svakom slučaju. Na taj način naše vjerovanje da je drugi čovjek ''brat za koga je Krist umro'' postaje odlučujućom činjenicom pri donošenju etičkih odluka. Činjenica da savjest nije jedino sudište omogućuje tvrdnju kako treba slijediti sud savjesti i u situacijama u kojima je savjest uistinu ''nejaka''. Apsolutnost vjernikova čina uvijek ovisi i o njegovoj vjeri. Savjest dobiva veći stupanj apsolutnosti baš od nazočnosti vjere u njenoj nutrini.
Kad se govori o Božjem sudu i o ljubavi, to znači da bismo se trebali pojaviti pred Božjim sudačkim prijestoljem. Ovdje Pavao, kada je riječ o hrani, obznanjuje da onaj koji djeluje samo prema prosudbi vlastite savjesti i tako ražalošćuje brata, nije ''na putu ljubavi'' (grč. kata agapen). Apostolska služba se sastoji u tome da se, iz poslušnosti prema Gospodinu, nastoje uvjeriti slušatelje. Pavao spominje, u suprotnosti s naporom potrebitim za postizavanje takvog uvjerenja, kako je on ''razotkriven u Bogu'', te kako se nada da će biti razotkriven i u savjestima vjernika. Suneidesis se pojavljuje kao najviša razina ljudskog prosuđivanja, koja je direktno povezana s načinom na koji Bog poznaje nas. Otkrivanje apostola savjestima je postavljeno pod znak nade. Priznanje koje dolazi od strane vjernikove suneidesis može biti jedno ohrabrenje za navjestitelja.
Ivan Pavao II. u enciklici Veritatis Splendor (Sjaj istine) govori da je savjest svetište čovjeka. Drugi vatikanski sabor u Gaudium et spes (Radost i nada) govori o savjesti sažeto i jezgrovito: „U dubini savjesti čovjek otkriva zakon koji on sam sebi ne daje, ali kojemu se mora pokoravati. Taj glas, što ga uvijek poziva da ljubi i čini dobro a izbjegava zlo, kad zatreba, jasno odzvanja u intimnosti našega srca: čini ovo, a izbjegavaj ono. Čovjek naime ima u srcu zakon što mu ga je Bog upisao. U pokoravanju tom zakonu jest isto čovjekovo dostojanstvo, i po tom zakonu će mu se suditi. Savjest je najskrovitija jezgra i središte čovjeka, gdje je on sam s Bogom, čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini“ (GS, 16).
Savjest je za vjernike Božji glas u našoj unutrašnjosti, a koji nam govori što je dobro, a što zlo. Taj „glas“ mogu u sebi osjetiti i oni koji ne vjeruju, odnosno može se reći da svaki čovjek ima temeljnu savjest, tj. zna da dobro treba činiti, a zlo izbjegavati. Zato kažemo da je savjest norma etičkoga djelovanja. Postoje tri oblika pogrešne savjesti: 1. perpleksna (zamršena; snažna poremećenost sposobnosti rasuđivanja), 2. laksna (popustljiva; zakržljalost, ili postupno otupljivanje savjesti kao sposobnosti, ili lakoumnost koja je postala navikom da se oblikuje neki krivi sud savjesti kako bi se izbjegle teške moralne obveze); 3. skrupulozna (skrupuloznost kao povremena zastrašenost savjesti).
Kriza u religioznom rastu osobe događa se kad se radi o akutnom poremećaju ravnoteže zbog toga što je savjest prodrmana ili zastrašena. Savjest treba odgajati. Ispravna kršćanska savjest ne zadovoljava se samo s onim što se mora i što je dopušteno. Ona živi evanđeoskim duhom velikodušnosti, blaženstva i maksimuma. Tko se u životu ograničuje samo na to da ne učini grijeh i da ne prekrši zapovijedi, a ne vodi računa o napretku i o dobru koje treba ostvariti, taj živi mentalitetom roba koji ne poznaje duh evanđelja i slobode koju daje Isus Krist. Evanđelje nas neprestano potiče na sve veća moralna i duhovna dostignuća i dok to ostvarujemo vidimo kako postajemo sve slobodniji, odgovorniji i zreliji. Evanđelje nas sa svojim maksimalizmom ostvaruje kao osobe u punom smislu te riječi i ono najbolje odgaja našu savjest. Valja živjeti duhom evanđelja, a ne duhom zakona i propisa. To je odlučujuće za dobar odgoj savjesti. Treba neprestano tražiti kako što bolje ugoditi Bogu, kako vjerno živjeti evanđelje, kako što bolje živjeti ljubav prema Bogu i bližnjemu, u svim stvarima, kroz sve kreposti, vršenjem svih zapovijedi svim srcem, svom dušom, svim silama svojega bića (usp. Mt 22, 37—39).
Literatura:
1. Vladimir Jelkić, Pojam savjesti od Grka do Nietzschea, Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Filozofski fakultet, 2017.
2. Bonaventura Duda, Savjest u Bibliji, izvorni znanstveni članak, Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 1977.
3. Ermengildo Manicardi, Zakon, savjest i milost u naučavanju sv. Pavla, Bologna, 1993.
4. Petar Šolić, Odgoj kršćanske savjesti, Crkva u svijetu, Vol. 17 No. 3, Split, 1982.
5. Ivan Pavao ll., Veritatis splendor, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008.
