Dok obilazimo grobove svojih najmilijih, razmišljamo o Isusovim riječima, a Isus kaže...
U ono vrijeme: Reče
Isus mnoštvu: »Svi koje mi daje Otac doći će k meni, i onoga tko dođe k meni
neću izbaciti; jer siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji
me posla. A ovo je volja onoga koji me posla: da nikoga od onih koje mi je dao
ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan. Da, to je volja Oca mojega da
tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni i ja da ga uskrisim u
posljednji dan.«
U
sutonu prirode koja nas okružuje, dok jesen zaigrano kroči našim ulicama i sve
nekako kao da ljubi i ostavlja ovaj svijet, mi vjernici razmišljamo zajedno s
Crkvom o vječnosti. Dva dana u godini,
svetkovina Svih svetih i Spomen svih vjernih pokojnih, darovano su nam vrijeme
za naš odgovor na Gospodinovu želju i poziv na spasenje. U liturgijskim čitanjima
svetkovine Svih svetih dominira tema blaženstava. To je put svakog Kristovog
učenika, put kojim je kročio naš Put i postao naša Istina i naš Život.
Drugoga dana mjeseca studenoga, vjernici se nalaze u
danu Spomena na sve vjerne pokojne. Razmišljajući i razmatrajući liturgijska
čitanja ne možemo ne primijetiti dvije linije koje se provlače kroz sva
čitanja. Prvu liniju opisuje riječ smrt.
Smrt je stvarnost, nitko od nas ne može joj pobjeći. Veliki Dostojevski jednom
je prilikom rekao kako čovjek čim se rodi
počinje umirati. Smrt pred nama stoji kao zid, kao pitanje na koje nemamo
odgovor, kao nepoznanica. Zato se čovjek valjda smrti i boji. U najdublji
identitet čovjeka upisana je želja izbjeći smrt, no svjesni smo da ćemo svi
jednom zatvoriti zauvijek oči. Zato je lijepo rekao onaj tko je kazao da nije
važno koliko, nego kako ću živjeti.
Drugu liniju, koja se provlači kroz čitanja,
predstavlja riječ život. Pouzdanje starozavjetnog Joba primjer je snage života
kojom odišu darovana nam čitanja. Job kliče: Ja znadem dobro, moj Izbavitelj živi! Radost da je Bog onaj koji je
Život isijava iz svake Jobove riječi. Apostol Pavao, pak, svjedoči da je Krist
umro za nas, spasivši nas svojim životom. Poziv na dičenje u Kristu poziv je na
svjesnost da je Isus onaj koji vlada i smrti i životom.
U evanđelju Isus iznosi duboku Očevu želju, želju za
spasenjem svakoga od nas. Zato je dok još
bijasmo grješnici, Krist za nas umro. Darovanost života još je jednom
posvjedočena u Isusovim riječima. Život je dar onoga koji je jedini izvor
života. Mi često govorimo da je sve dar od Boga, no koliko to osjećamo? Ovdje
je Isus predstavio svakoga od nas kao dar koji mu je darovao Otac. Koje li
čudesnosti! Ja, čovjek – dar sam Bogu. I to ne bilo kakav dar, nego dar za koji
on odlazi na križ, dar koji za njega predstavlja neprocjenjivost, dar koji ne
želi izgubiti. Kakvu bi samo životvornu snagu u sebi nosila naša svijest o sebi
i drugima kao najdragocjenijim darovima.
Linije smrti i života povezane su u svakome od nas.
I svaki pojedinac koji želi okusiti slast punine Života, mora proći kroz smrt.
Smrt tako za nas ne predstavlja više strah niti nepoznanicu, nego postaje naša
vrata u Život. U ovakvom pogledu, mi se ne bojimo vlastite smrtnosti i s vjerom
i pouzdanjem gledamo prema grobovima naših najmilijih. Jer, Krist za nas umrije. Iz tog pouzdanja
rađa se i naša odlučnost za život blaženstava. U vjeri u Krista Pobjednika mi
shvaćamo da živjeti počinjemo tek kada umremo.
