Ibis ad crucem. Da, hoću, ići ću na križ jer si ti tamo, jer ću te tamo sresti. Ne želim o tvojoj muci razmišljati samo u korizmi, a poslije sve po starom.
Mk 14, 1-15, 47
Može li se išta napisati o Kristovoj muci, a da već nije napisano? Ima li prizora, trenutka u povijesti ljudskog roda o kome je toliko izrečeno, napisano, opjevano, naslikano kao što je to o muci učinjeno? Ipak želim promotriti što ta riječ šapuće mome srcu. Muka je cijena koju si, Kriste, platio u moje ime…cijena moga spasenja, cijena smisla moga života. Ibis ad crucem, meni je bilo upućeno, ali ti si se uspeo umjesto mene. Teologija ovdje ide nadugo i naširoko s razlozima, ali sve se to manje-više svodi na: Ti si umro da bih ja živio. To je jasno. Bar se čini tako. Pa opet, ništa nije jasno. Razum pred tim prizorom može samo zastati, srce može biti samo biti krajnje zbunjeno, jezik može samo šutjeti, oči mogu samo plakati. I opet, ništa nisam razumio. Sve ostaje tako nejasno kao i prije.
Nismo razumjeli muku, nismo! Dvije tisuće godina i ništa mi ne razumijemo! Da smo je razumjeli, ne bismo trčali za slavom, ne bismo trčali za lagodom, za bogatstvom. Dvije tisuće godina i ništa novo pod suncem, križ Kristov zaboravismo. Lako je uz Krista biti dok je slavan, dok mu svi hrle, dok slijepi progledaju i hromi hode. Lijepo je biti Kristov apostol dok na njegove riječi zlodusi bježe i gubavi se čiste. Nema tu mjesta patnji. Isus je više puta apostolima navijestio muku, čuli su oni sve, ali nisu htjeli razumjeti. Sve ide super, nemoj pričati o muci, ne želim si pokvariti raspoloženje. I sam bih sigurno na Petrovu mjestu trgnuo mač na bilo koga tko bi se usudio poremetiti život bez muke. Malko je fasovao jer Petar nije razumio. Dvije tisuće godina i ništa novo pod suncem.
Boga pitaj koliko milijardi križeva postoji na svijetu: metalnih i drvenih, malih i velikih, latinskih i grčkih, ukrašenih, ovakvih, onakvih…pa opet, onaj jedan jedini, onaj moj, ne mogu, ne želim uzeti i nositi. Ti si Isuse tuđi uzeo, moj si uzeo, moju osudu sebi na glavu svalio i iznio je do kraja, a ja? Zgražam se na samu pomisao muke. Toliko poniženja, toliko udaraca, trnja, bičeva, šamara, pljuvačke, psovki…sve zbog mene. Ma tko sam ja da se uopće usudim o tvojoj muci govoriti, ja kome je nepravda mila i riječi tvoje za leđa bacam kad god stignem. Ja koji od križa bježim glavom bez obzira. Pa opet, i to si sve ponio na križ, i to si sve znao.
Kad bih samo na trenutak pokušao odlediti ovo svoje hladno srce i razmisliti o Ljubavi koja se taj dan izlila na ovaj svijet, ništa ne bih mogao napisati, samo bih mogao plakati. O, Ljubavi raspeta, o, krvi prolivena! O, milosrđe, koje nijednom grijehu ne dopuštaš da bude veći od tebe. Ludosti pogana i sablazni Židova! O, mudrosti onih koji se u Te ufaju! Sad tek vidim, sad tek razumijem, na krivom sam te mjestu, Kriste, tražio.
Kad sam čuo riječi: „Dođi slijedi me!“, pošao sam. Zaželio sam i ja, kao sinovi groma, tako te izbliza slijediti da ti zdesna mogu biti cijelo vrijeme. No nisam znao što ištem, nisam do kraja razumio onu rečenicu: „Gdje sam ja tu će biti i moj služitelj“. Varao sam sâm sebe iluzijom o lagodnom životu. Varao sam sâm sebe vizijom romantičnog nasljedovanja u kojoj postoje samo sunce, livade i cvijeće. S kojim sam te žarom krenuo nasljedovati i opet si mi izmakao, jer na krivom sam te mjestu tražio! Dozivao si me, na razne načine si mi htio privući pažnju, ali ja nisam slušao. Pa i habit si mi u obliku križa dao ne bi li me podsjetio, ali ostadoh slijep. Ne više! Sad znam gdje ću te sresti.
Ibis ad crucem. Da, hoću, ići ću na križ jer si ti tamo, jer ću te tamo sresti. To je ono što želim, to je ono što svim srcem želim izvršiti. Ne želim o tvojoj muci razmišljati samo u korizmi, a poslije sve po starom. Želim kao sv. Franjo izgarati od ljubavi prema tvome križu, prema svome križu. Kao Alojzije Stepinac želim prihvatiti taj put križa koji zovem životom. Tek tada ću moći reći da te nasljedujem, tek tada ću se moći nadati da ću te sresti. Srest ću te ondje gdje budem izrugan, gdje budem popljuvan, gdje budem ponižen i izudaran. Srest ću te ondje gdje ništa neće biti onako kako sam zamislio. Radujem se tome, svim srcem čeznem na križu te sresti. O, kako sam bio slijep kad sam mislio da te bilo gdje drugo mogu zagrliti, da te bilo gdje drugo mogu poljubiti osim na putu prema Golgoti! Nipošto ne udaljuj moj križ od mene, jer do Uskrsa se dolazi samo preko sablasne tišine Velikog Petka.
Ipak, ti znaš tko sam, spominješ se da sam prašina. Već sutra mogu sve ovo zaboraviti i krenuti po starom. To će biti pad, ali i u padu ću te sresti, jer ti si pao samo da bi mene mogao podignuti. Krenut ćemo skupa dalje. Svi će me napustiti. Još koji put ću pasti i još koji put se dignuti, ali izgurat ću na Golgotu. I kad mi uzmu svo dostojanstvo, kad ostanem potpuno siromašan, pribit će me na križ. I neću biti napušten, neću biti ostavljen. Jer tada, kad moje ruke budu prikovane čavlima, tek tada ću te moći najtoplije zagrliti. O, kako želim da u tom trenutku mogu reći: „Svršeno je“. Unatoč svoj svojoj grešnosti, svim svojim manama, svim odvratnostima za koje sam sposoban kao grešnik, svjestan da si mi već davno oprostio želim tada reći: „Evo me! Izvršio sam tvoju volju, bila je hrana duši mojoj. Po toj volji Očevoj sam ti postao i brat i sestra i majka. Primi sada moj duh. Ne na sudačku vagu, nego u milosrdne ruke Očeve“. I kad sklopim oči da začujem: „Valjaš, slugo dobri i vjerni, uđi u radost Gospodara svoga!“
