Kamenčić u cipeli

Složit ćemo se da je život dar. Kad sve „teče glatko“, kad sve ide od ruke, čovjek leti nego samo s dva nego sa sto krila. Ali kad mi u cipelu upadne kamenčić, smeta mi ma kako malen bio.

Nije mu mjesto u mojoj cipeli. Tada se počinjem buniti, negodovati i pitati zašto je završio baš u mojoj cipeli. Dok tako idem ulica je puna ljudi (ne priliči da se sada izujem), a kamenčić mi i dalje smeta. Nemoguće je normalno hodati pa stanem na nogu „s kamenčićem“ brojeći zvijezde. Svi me čudno gledaju, a ne znaju moju muku. Dok tako hodam počinjem primjećivati stvari oko sebe. Bez kamenčića sam oholo prolazio parkom ne primjećujući nikoga. Po prvi put vidim da u parku postoje štrcaljke za vodu i osvježenje biljkama. Pa da…. Kako bi inače to silno zelenilo bilo zeleno kad kiše nema čitavo ljeto? A ono što se čudno glasa, gotovo urliče, je paun. Onako zanosan, a zvuči kao da je kod zubara. Eto i nečega dobra od onoga kamena. Smetao mi je, ali me izveo iz moje sebične šetnje u svijet stvorenja koji je čudesan.

Petar danas Isusu sugerira da se riješi kamenčića (križa) koji mu je prepreka na putu. Bez njega će biti slobodniji i ništa manje Učitelj i Gospodin. Ali božanski je promisao drukčiji: ne slijediti ljudsku logiku linije manjeg otpora. Zato Isus Petru onako otresito odgovara da ga pusti na miru. Petar nije mislio ništa loše nego je samo htio Isusa poštedjeti patnje. Učitelj još jednom izvrsno pedagoški daje do znanja da i iz nelagodnih situacija života imamo čitati naum Božji. Ne želi se reći da za patnju treba moliti, ali udijeljenu bi bilo dobro osmisliti i molitvom oplemeniti, a onda kao „duhovno bogoslužje“ (Rim 12, 1b) prikazati Bogu. U to bogoslužje spada i odricanje. S kamenom u cipeli odrekao sam se udobnosti, a otvorio mi se novi i neslućeni obzor. Tako i Isus odolijeva Petrovoj dobroj namjeri te spremno nastavlja put vlastitoga poništenja, želi bogo-služiti. Tko se god bar jednom odrekao sebe radi drugoga, pa i u najmanjoj stvari, morao je osjetiti radost. Gotovo je kontradiktorno odreći se nečega i biti radostan, ali tko ne pokuša - nikad neće saznati. Onda će istina nakon početne težine, kao kod Jeremije (20, 9), provrijeti oganj zapaljen duboko, koji će dati smisao svakoj patnji.

Mogu se učiniti lijepim riječima i pobožnim pričama gore navedene stvari, ali vara se tko misli da može slijediti Isusa bez kamenčića u cipeli. Ako je on bio proganjan, čemu se imamo nadati mi koji njega slijedimo. Naizgled ne obećava, ali On je obećao! Nemojmo namjerno hoditi neasfaltiranim putem jer nije svaki kamenčić u cipeli na izgradnju, već zahvalimo na milosti što imamo primjer kako i patnja može biti sredstvo posvećenja. Jer on dolazi, dolazi uskoro i „tada će naplatiti svakome po djelima njegovim“ (Mt 16, 27b).