Isus nije individualist. On svoje poslanje ne izvršava sam. Okuplja skupinu svojih prijatelja kako bi oni bili s njim, kako bi oni "vidjeli Boga" te, nakon toga, naviještali Radosnu vijest.
U čemu se sastoji spomenuta Vijest? U činjenici blizine Božjeg kraljevstva, blizine samog Boga kojeg su apostoli osjetili i za kojeg svjedoče. No, nije dovoljno naviještati evangelion samo svojim riječima. Potrebna su djela. Veliki portugalski propovjednik, franjevac i bogougodni svetac Ante Padovanski u jednoj je svojoj propovijedi snažno istaknuo: "Riječ je živa kad život govori. Neka zato prestanu riječi, a neka govore djela. Prepuni smo riječi, prazni djelima."
Sve ima svoja pravila. Pa tako i ova Isusova životna igra. "Ne nosite ništa osim štapa." Bez kruha i bez ičega svoga. Živjeti u nadi da će njihove potrebe biti ispunjene. Jedino što im je potrebno, prema Isusovoj uputi, jesu štap i sandale. Isus želi da učenici krenu na put polažući povjerenje samo u Boga. To je dovoljno. No, jesmo li spremni pobijediti svoje strahove i krenuti s Bogom?
Evangelion nije za probrane nego za sve. Isus savjetuje svojim učenicima da "uđu u kuću i ostanu u njoj". Židovski su putnici, naime, u to vrijeme običavali odsjedati u kući članova svoje zajednice iz poštovanja prema zakonu Božjem i zbog straha da se slučajno ne bi onečistili. Prihvaćajući gostoprimstvo "neprovjerenih" ljudi, učenici sugeriraju kako Radosna vijest preskače društvene i religijske norme.
No, poruka ipak nije kod svih dobrodošla. Potrebno je da se učenici, suočeni s takvim otporom, ne obeshrabre nego da nastave "hoditi u Božjoj milosti". Život pak onih koji prihvate evanđelje može biti preobražen. Učenici čine isto što i njihov Učitelj: njegovim posredstvom liječe bolesne i izgone zloduhe. Što može značiti za nas danas liječenje bolesnika i izganjanje zloduha? Možda to znači oslobađanje onih koji su zatočeni tugom i obeshrabrenjem, davanje nade onima koji misle da im je život besmislen. Kako bismo to mogli činiti moramo imati povjerenja i ostati ukorijenjeni u bitnome. Jer, kako to mudro kaže padovanski Svetac: "Riječ je živa kad život govori."
Sve ima svoja pravila. Pa tako i ova Isusova životna igra. "Ne nosite ništa osim štapa." Bez kruha i bez ičega svoga. Živjeti u nadi da će njihove potrebe biti ispunjene. Jedino što im je potrebno, prema Isusovoj uputi, jesu štap i sandale. Isus želi da učenici krenu na put polažući povjerenje samo u Boga. To je dovoljno. No, jesmo li spremni pobijediti svoje strahove i krenuti s Bogom?
Evangelion nije za probrane nego za sve. Isus savjetuje svojim učenicima da "uđu u kuću i ostanu u njoj". Židovski su putnici, naime, u to vrijeme običavali odsjedati u kući članova svoje zajednice iz poštovanja prema zakonu Božjem i zbog straha da se slučajno ne bi onečistili. Prihvaćajući gostoprimstvo "neprovjerenih" ljudi, učenici sugeriraju kako Radosna vijest preskače društvene i religijske norme.
No, poruka ipak nije kod svih dobrodošla. Potrebno je da se učenici, suočeni s takvim otporom, ne obeshrabre nego da nastave "hoditi u Božjoj milosti". Život pak onih koji prihvate evanđelje može biti preobražen. Učenici čine isto što i njihov Učitelj: njegovim posredstvom liječe bolesne i izgone zloduhe. Što može značiti za nas danas liječenje bolesnika i izganjanje zloduha? Možda to znači oslobađanje onih koji su zatočeni tugom i obeshrabrenjem, davanje nade onima koji misle da im je život besmislen. Kako bismo to mogli činiti moramo imati povjerenja i ostati ukorijenjeni u bitnome. Jer, kako to mudro kaže padovanski Svetac: "Riječ je živa kad život govori."
