Isus je sâm prošao put pšeničnoga zrna u otajstvu svoje muke, smrti i uskrsnuća i daje nam se kao kruh na euharistijskomu stolu. Želimo li svoj život sačuvati za vječnost, valja nam se ne štedjeti nego razdavati. Neka nas blagovanje njegova tijela ojača da i naši životi mognu postati životi za druge, da mognemo – lomeći se poput kruha – ustrajati u teškim trenutcima koje nam naši svagdani donose.
Iv 12, 20-33
U ono vrijeme: Među onima koji su se došli klanjati na blagdan bijahu i neki Grci. Oni pristupe Filipu iz Betsaide galilejske pa ga zamole: »Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.« Filip ode i kaže to Andriji pa Andrija i Filip odu i kažu Isusu. Isus im odgovori: »Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji. Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac. Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!« Uto dođe glas s neba: »Proslavio sam i opet ću proslaviti!«
Mnoštvo koje je ondje stajalo i slušalo govoraše: »Zagrmjelo je!« Drugi govorahu: »Anđeo mu je zborio.« Isus na to reče: »Ovaj glas nije bio poradi mene, nego poradi vas. Sada je sud ovomu svijetu, sada će knez ovoga svijeta biti izbačen. A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.« To reče da označi kakvom će smrću umrijeti.
Ovaj događaj u kronologiji Ivanova evanđelja prethodi posljednjoj večeri. Dakle, Isus je već ušao u Jeruzalem i zna da se bliži čas njegove muke. Osjeća se dramatičnost trenutka. Onomu koji je i pravi čovjek duša je potresena (usp. Iv 12,27) pred nadolazećim događajima. Ipak – svjestan vlastitoga poslanja – Isus odolijeva napasti da traži izbavljenje. Ovdje primjećujemo koliko je važno znati zbog čega i radi čega nešto činimo kako bismo mogli ustrajati.
Prijeđimo sada na retke koji čine središnji dio ovoga teksta, naime, na govor o pšeničnome zrnu koje treba umrijeti kako bi donijelo rod. Zrno ima samo jednu krajnju mogućnost: postati klas pšenice. Ili to – ili ne biti, to jest ostati sâmo. Naš se zemaljski život može produžiti u život vječni. Prema tome, mrziti život na ovome svijetu znači biti svjestan da on kao takav nije krajnja vrijednost. Ako to vjerujemo i znamo, moći ćemo živjeti (za) vječnost. Mrziti život na ovome svijetu znači nastojati živjeti po logici evanđelja, obraćati se, mijenjati način mišljenja (metanoia) i djelovanja.
Međutim, čini mi se da nam naša zaboravljivost otežava nasljedovanje stopa Isusa Krista. Stoga bi naš korizmeni hod prije svega trebao pripomoći dubljemu ulaženju u otajstvo Isusa Krista. To bi na prvome mjestu značilo iz susreta s Božjom riječju razumijevati njegovu želju da nas uvede u vječno zajedništvo sa sobom. Ona je tolika da šalje svoga Sina kako bi dovršio djelo spasenja. Ako se na ovakav način prisjećamo Božje brige i ljubavi za nas, moći ćemo odolijevati kušnjama i napastima. No to ne znači da će nam put biti lagan. Ali imamo primjer.
Isus je sâm prošao put pšeničnoga zrna u otajstvu svoje muke, smrti i uskrsnuća i daje nam se kao kruh na euharistijskomu stolu. Želimo li svoj život sačuvati za vječnost, valja nam se ne štedjeti nego razdavati. Neka nas blagovanje njegova tijela ojača da i naši životi mognu postati životi za druge, da mognemo – lomeći se poput kruha – ustrajati u teškim trenutcima koje nam naši svagdani donose. Čuvajmo se – za vječnost.
