Isus je veći od križa. Kao što se sam preobrazio tako on preobražava i križ; on nakon Krista nije više sablazan nego znak našega spasenja. Mi se hvalimo križem Gospodina našega Isusa po kojem smo spašeni i oslobođeni (usp. Gal 6,14). Križ je mjesto na kojem je Isus proslavljen. I kako je proslavljena Glava tako će biti proslavljeni i udovi. Zato u ovom vremenu korizme, kad si iznova posvješćujemo Isusov križ, a i naše vlastite, povucimo se u osamu, intenzivnije se molimo. U toj osami Isus se preobražava pred našim očima jer svaki ga put sve bolje upoznajemo i spoznajemo.
Mk 9, 2-10
U ono vrijeme: Uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, -same, i preobrazi se pred njima. I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako ¬izbijeliti. I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu s Isusom. A Petar prihvati i reče Isusu: »Učitelju, do¬bro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.« Doista nije znao što da kaže jer bijahu prestrašeni. I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas: »Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!« I odjednom, obazrevši se uokolo, nikoga uza se ne vidješe doli Isusa sama. Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane. Oni održaše tu riječ, ali se među sobom pitahu što znači to njegovo »od mrtvih ustati«.
U evanđelju druge korizmene nedjelje slušamo o Isusovu preobraženju na gori Taboru. Ovom Markovu evanđeoskom izvještaju prethodi Isusova prva najava njegove muke, smrti i uskrsnuća učenicima. Na tu se riječ Petar pobunio jer nije mogao prihvatiti da onaj kojega je, po Očevoj objavi, nazvao Kristom - Pomazanikom, svoj život završi mukom i smrću. Nije mogao prihvatiti da onaj koji čini tolika čudesa i riječju svojom obraća grešnika i lomi silnika završi poražen. No Isus odmah presijeca takav stav te poziva učenike i sav narod da i oni uzmu svoje križeve, da prihvate svoje muke, odreknu se sebe i krenu za njim.
Teška je to riječ za nas ljude. Možda nam se kao slušateljima i ne čini toliko teška, ali kad počnemo vršiti ono što slušamo susrest ćemo se sa zahtjevnošću Isusovog poziva. To svakako ne znači da je nemoguće, jer da je nemoguće Krist nas ne bi ni pozvao na to. A moguće je jer je u Bogu sve moguće i jer je Krist za nas već prošao put i poziva nas da idemo za njim, a ne sami. Unatoč tome križ i danas sablažnjava mnoge pa i kršćane. Ne znamo kako se ponašati s križem koji nam je navaljen na ramena. Ne znamo kako ga prihvatiti, kako se nositi s njim, kome se uteći za pomoć. Unatoč Kristovoj muci koja u sebi nosi neizmjernu snagu, smisao, primjer te ključ za razumijevanje i življenje života, križ je za mnoge i dalje sablazan, a mnogima i uzrok udaljavanja od Boga, od Isusa. Zato je Isusov govor učenicima o križu koji on mora nositi i koji oni moraju nositi za njim bio jako težak, jako sablažnjiv. Osobito zato što oni nisu imali znanje o Kristovu pashalnom otajstvu, djelu otkupljenja koje će izvesti kao što ga mi danas imamo. Duh im još nije bio dan. Oni su se pitali: Kakav je to Gospodin ako mu se to može dogoditi? Kako Krist može umrijeti takvom, osobito za Židova, sramotnom smrću?
Zato je Isus odlučio sa sobom na goru povesti trojicu učenika. Poveo ih je u osamu, gdje su mogli biti sami i u molitvi te se u tom ozračju preobrazio pred njima, a Bog, Otac, proglasio ga je svojim Sinom, Ljubljenim. Isus im je dopustio da vide samo djelić njegove slave i da ostanu zadivljeni, zaprepašteni te osjete kako je dobro biti dionik te slave. Otac je potvrdio Isusovo sinovstvo - božanstvo, te ih pozvao da ga slušaju. Duh se pak očitovao u sjaju slave koja je obasjala Isusa i u oblaku koji je sve zasjenio. Sam trojedini Bog odlučio je posvjedočiti za djelo koje želi izvesti u Sinu, a to je djelo spasenja. Isus govori o muci i križu, ali i uskrsnuću. Učenici to još ne razumiju no Isus ih ne želi po sablazni križa udaljiti od sebe niti od onog zadnjeg cilja, one nagrade koja čeka sve koji se odreknu sami sebe, uzmu svoj križ i slijede ga.
Isus je veći od križa. Kao što se sam preobrazio tako on preobražava i križ; on nakon Krista nije više sablazan nego znak našega spasenja. Mi se hvalimo križem Gospodina našega Isusa po kojem smo spašeni i oslobođeni (usp. Gal 6,14). Križ je mjesto na kojem je Isus proslavljen. I kako je proslavljena Glava tako će biti proslavljeni i udovi. Zato u ovom vremenu korizme, kad si iznova posvješćujemo Isusov križ, a i naše vlastite, povucimo se u osamu, intenzivnije se molimo. U toj osami Isus se preobražava pred našim očima jer svaki ga put sve bolje upoznajemo i spoznajemo. Svaki put kad se molimo otkriva nam se djelić njegove slave i njegova božanstva. Možda ne uvijek u našem intelektu, ali zato uvijek u našem srcu, makar to i ne osjećali. Jer u srcu raste naša vjera, naše pouzdanje i naša ljubav. I možda drugi ne mogu vidjeti Isusovo božanstvo u njegovu ili vlastitim križevima, ali mi smo, kao njegovi udovi, uvijek iznova pozvani u osami, s njim, otkrivati i ulaziti u to otajstvo te svjedočiti drugima: Isus je Krist, Sin Božji Ljubljeni.
