Iščekivanje je stil života. Uvijek smo u opasnosti to zaboraviti. Iščekivanje prati čovjeka od Edenskog vrta, sačinjava čovjeka Starog zavjeta i čovjeka Novog zavjeta - od njegovog početka preko naših dana pa sve do kraja vremena.
Lk 3, 10-18
U ono vrijeme: Pitalo je Ivana mnoštvo: »Što nam je dakle činiti?«
On im odgovaraše: »Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako.«
Dođoše krstiti se i carinici pa ga pitahu: »Učitelju, što nam je činiti?«
Reče im: »Ne utjerujte više nego što vam je određeno.«
Pitahu ga i vojnici: »A nama, što je nama činiti?«
I reče im: »Nikome ne činite nasilja, nikoga krivo ne prijavljujte i budite zadovoljni svojom plaćom.«
Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist. Zato im Ivan svima reče: »Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača da pročisti gumno svoje i sabere žito u žitnicu svoju, a pljevu će spaliti ognjem neugasivim.«
I mnogim je drugim pobudama Ivan narodu navješćivao evanđelje.
U treću nedjelju došašća, tzv. „Gaudete“, Crkva pred nas stavlja čitanja koja govore o radosti; o radosti u Gospodinu jer je blizu (usp. Fil 4, 5), jer će ukloniti sve naše neprijatelje (usp. Sef 3, 15), jer će nam silni spasitelj obnoviti svoju ljubav i sam se radovati nad nama, nad našim spasenjem (usp. Sef 3, 17). Pred nas Crkva stavlja i evanđeoski tekst koji nam ponovo donosi izvještaj o Ivanu Krstitelju i njegovu djelovanju. Upravo ta današnja čitanja, između ostalog, jako lijepo upućuju na karakter i smisao došašća i one stvarnosti u životu čovjeka na koje došašće upućuje. Vrijeme došašća dvojaka je značenja: vrijeme priprave na svečanost Božića, u kojem se slavi prvi dolazak Sina Božjega, te vrijeme u koje se, preko ovog spominjanja, naše misli upravljaju na iščekivanje drugog Kristova dolaska na svršetku vremena. Oba vida slijede jedan drugoga i čine došašće vremenom radosnog iščekivanja prožetog molitvom, nadom, zahvaljivanjem i konkretnim djelima milosrđa prema bližnjemu. No došašće nije vrijeme koje bi samo sebi prisvojilo život radosnog iščekivanja, nego je vrijeme koje nam poput svjetionika pokazuje kakav to treba biti cijeli životni put.
Dva momenta iz evanđelja nam mogu pomoći da bolje uočimo i shvatimo što je to radosno iščekivanje i kakvu ulogu ima u našem životu: „Narod bijaše u iščekivanju“ (Lk 3, 15) te „Što nam je, dakle, činiti?“ (Lk 3, 10)
Iščekivanje je stil života. Uvijek smo u opasnosti to zaboraviti. Iščekivanje prati čovjeka od Edenskog vrta, sačinjava čovjeka Starog zavjeta i čovjeka Novog zavjeta - od njegovog početka preko naših dana pa sve do kraja vremena. Zbog toga narod koji je iščekivao Krista i pita Ivana što mu je činiti. To „činiti“ ne odnosi se samo na djela, nego i na cijeli nutarnji stav, na pogled na život, na smisao života. Iz toga onda proizlaze djela, akcija. Ivanovi odgovori narodu karakteriziraju iščekivanje kao okrenutost drugomu u pravednosti, milosrđu i ljubavi. To iščekivanje znači promjenu života, obraćenje. Takav će biti i Isusov navještaj i zato je važno sebi postaviti ozbiljna pitanja. Kako mene moje iščekivanje mijenja? Kakvo je moje iščekivanje? Živim li ja u iščekivanju? Je li moje iščekivanje okrenuto prema drugome, u mijenjanju odnosa prema Bogu, sebi, bližnjemu, stvorenom svijetu?
„Što nam je činiti?“ zvoni kao neki vapaj, vapaj cijelog čovječanstva i samog kršćanina: „Bože, što mi je činiti? Vidim da ne idem u pravom smjeru. Ne znam kojim putem poći. Kako pobijediti grijeh? Kako se promijeniti? Kako ostati u tebi, odgovoriti na tvoj poziv?“
Čovjek, dakle, žudi za spasenjem, iščekuje ga. Ivan Krstitelj u traganju svojih sunarodnjaka vidi tu čežnju srca. Dobro mu je poznata, jer je i sam ima. I svećenici i redovnici koji danas propovijedaju imaju istu čežnju, jednako kao i narod kojemu propovijedaju i koji i sam propovijeda i svjedoči po proročkoj službi koja mu je povjerena. No Ivan vidi i mogućnost da ljudi pomisle kako je on odgovor. Možda se boji da i sam to ne bi pomislio. Zato se ograđuje i upućuje ih na onog koji dolazi nakon njega, koji je jači i koji je pred njim jer bijaše prije njega (usp. Iv 1, 30). Kasnije će i pokazati prstom na Isusa Krista, Jaganjca Božjega koji oduzima grijehe svijeta. Naše je da i mi poput Ivana prepoznamo da nismo mi sami odgovori na naše čežnje, nego je odgovor Isus Krist, koji je došao i koji će ponovo doći. U njemu je odgovor na moju čežnju, a ne u meni ili još manje u svjetovnim nasladama, blještavilu, dostignućima i porocima.
Zato je naše iščekivanje prožeto radošću, jer je od samog Boga usađeno u naše srce kao živo i radosno sjećanje i svijest o sadašnjosti spasenja u Kristu koje je već realizirano u svijetu, ali ne dovršeno, i kao nada u budućnost spasenja koje će se otkriti u preobrazbi svijeta na kraju vremena. Tu je izvor naše radosti i, jer je čežnja toliko duboka, njeno ostvarenje je stoga neizmjerna radost (usp. Sef 3, 14-18a). Zato je radost nužno vezana uz iščekivanje te je kao takva stil života. Baš kao i iščekivanje samo, makar se sada i trebalo malo i žalostiti zbog različitih kušnja (usp. 1 Pt 1, 6). Neka nas zato u tom životu radosnog iščekivanja zagovorom prati Blažena Djevica Marija, koja nam u ovom vremenu svijetli kao najsavršeniji primjer i uzor iščekivanja izraelskog naroda i iščekivanja Crkve.
