Prava budnost nije samo izvanjsko stanje čovjeka, nego je ona stanje srca koje je spremno u svako doba...
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu: »Kraljevstvo će nebesko biti kao kad deset djevica uzeše svoje svjetiljke i iziđoše u susret zaručniku. Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. Lude uzeše svjetiljke, ali ne uzeše sa sobom ulja. Mudre pak zajedno sa svjetiljkama uzeše u posudama ulja. Budući da je zaručnik okasnio, sve one zadrijemaše i pozaspaše. O ponoći nasta vika: ’Evo zaručnika! Iziđite mu u susret!’ Tada ustadoše sve one djevice i urediše svoje svjetiljke. Lude tada rekoše mudrima: ’Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!’ Mudre im odgovore: ’Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite!’ Dok one odoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata. Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: ’Gospodine! Gospodine! Otvori nam!’ A on im odgovori: ’Zaista, kažem vam, ne poznam vas!’ Bdijte dakle jer ne znate dana ni časa!« (Mt 25, 1-13)
Isus iznosi svojim učenicima prispodobu o pet ludih i pet mudrih djevica koje su imale istu namjeru: izići u susret zaručniku. Ovih prvih pet ludih su dobile to ime jer su smatrale da će im biti dovoljno ulja u svjetiljkama te da im neće trebati više. Lude su jer su si umislile da znaju kada zaručnik dolazi, za razliku od mudrih koje su se pripremile na mogućnost kašnjenja, to jest na mogućnost kasnijeg poziva. Mudre su bile spremne čekati i dulje od očekivanog i zato su, iako pozaspale, bile pripravne kada je zaručnik napokon došao. Bile su pripravne i u trenutku slabosti kada ih je san svladao.
To je ona budnost na koju nas Isus poziva kroz ovu prispodobu, budnost koja nije samo izvanjsko stanje čovjeka, nego je ono stanje srca koje je spremno u svako doba. Bilo da radimo bilo da spavamo, Bog nam dolazi u susret u svakom trenutku i izlazi nam u susret u svakoj misli (usp. Mudr 6,16), a ne samo u trenucima kada smo raspoloženi i odmorni, sa svojim svjetiljkama u ruci koje se lagano gase.
Koliko samo puta mi kršćani danas mislimo da znamo ono što Bog planira i kada to planira? Uzimamo si tako često za pravo to znanje o Božjim planovima i namjerama da zaboravljamo, kao i ovih pet ludih djevica, ponijeti sa sobom ulja. Zaboravljamo da smo mi oni po koje se dolazi i stavljamo Boga u poziciju uzvanika kojeg mi pozivamo. I onda kada vidimo nakon nekoliko promašenih pokušaja da to tako ne ide, nespremni dolazimo pred vrata i, bez imalo stida, dozivamo zaručnika da nas pusti unutra kao da je to ono što zaslužujemo, kao da je to ono što nam pripada iako nismo bili voljni pripremiti se najbolje što možemo. Nismo se potrudili za ono što želimo dobiti. Nismo bili voljni čekati dan i čas.
No da ne bih ispao previše kritičan: znamo se mi i ponijeti kao i ovih drugih pet djevica. Znamo biti spremni odgovoriti na Božje pozive. Znamo biti pripravni za sve što On ponekad traži od nas i voljno to prihvatiti, ali pitam se postajemo li u tim situacijama mudriji ili smo i dalje oni ludi sa svojim mudrim trenutcima? Teško mi je ponekad razlikovati to, razlikovati onoga koji je budan i spreman jer bdije i onoga koji je budan, ali kronično neispavan i potpuno nepripravan. Onaj koji bdije, on bdije i u snu, a onaj drugi jednostavno ne spava. Ova slika me uvijek podsjeti na antifonu evanđeoskog hvalospjeva molitve Povečerja koja glasi: Brani nas, Gospodine, dok bdijemo, čuvaj nas dok spavamo da bdijemo s Kristom i počivamo u miru.
Možemo spavati, a da Bog ulazi u naša srca i mijenja ih. Isto tako možemo biti budni i propuštati svaku priliku za promjenom, ne odazvati se na pozive od Boga upućene. Izvana gledano, nema neke razlike između jednih i drugih. Barem se tako čini. (Ili su podočnjaci dovoljni?)
Bdijmo, dakle, i pripremajmo se u svakom trenu na Zaručnikov dolazak i budimo spremni izaći pred Njega. Ne samo na onaj posljednji pohod i ulazak na svadbu, već budimo spremni i na onaj Njegov dolazak u našu svakidašnjicu jer tako ćemo uvijek biti s Gospodinom (1 Sol 4,17).
