Budnost i otežanje

Budnost čuva srce od površnosti užitka, od grozničavosti životnih briga te od ustajalosti svakodnevice. Ona ga usmjeruje dolasku Krista Gospodina koji, darujući spasenje, život ispunja smislom i jasnoćom.

Kada se u crkvi na prvu nedjelju došašća začuje Padaj s neba, roso sveta kao da se stvori neko posebno ozračje radosti. S tom pjesmom ulazimo u novu zbilju života kušajući dar Božje prisutnosti. Ipak ne će svakoga isto dotaći riječi ove adventske pjesme. Dok će se jednima razvući smiješak preko lica, dotle će drugima ostati teret na tome istome licu. Lice je nerijetko riječ srca. Što u srcu piše, to se na licu čita. Mnogi su pritisnuti bolima i trpljenjem i radost teško ulazi u njih prostor života; druge je toliko dotakla oštrica životnih briga da ne umiju puštati zvukove radosti; neki su možda izgubili svaku nadu. Sve su te nutarnje borbe srca vidljive na licu. Lice govori i onda kada su riječi nijeme.

Životne poteškoće i nesnalaženja često su razlog odsuća radosti. Čovjek se lako uljulja u običnost svakodnevice. Izgubi budno oko za ljude i stvarnosti oko sebe. Ne umije se više radovati malim stvarima; ne umije prepoznati zraku sunca ili laticu cvijeta; zatvori mu se uho za krik i vapaj drugoga. Življenje mu biva iscrpljeno stalnim brigama za prolazno. A sve te brige čovjeka lako zarobe. Izgubi se osjećaj za bitno u životu. Zato kažemo da čovjeku srce oteža. Otežanje srca je posljedica nutarnjeg nemara za Riječ. Riječ je dinamična i unosi u svjetlo, radost i mir u naš životni prostor; kadra je obasjati toplinom svjetlosti naše pukotine; skinuti terete s lica. Gdje god nestane pozornosti za molitvu i slušanje Riječi, za življenje sakramenata, dolazi do životne tromosti i nepokrenutosti.

Nasuprot otežanju stoji budnost. Budan čovjek ima otvorene oči. Pozoran je na pokret Riječi, na dašak Duha, na ljubav Oca. Budan čovjek je pozoran na bitno. Na ono što život ispunja smislom. Proždrljivost, pijanstvo i životne brige su pokušaj da se život ispuni smislom, ali u konačnici sve vode u besmisao. Budnost odolijeva takvim kušnjama. Ona označava postojanost u pozornosti spram onoga što je Božje. Zato je budan čovjek čovjek molitve. Molitva pokreće srce. Daje mu impulse i otkucaje. Čuva ga od raštimanosti. Stalno ga obnavlja i čisti. U molitvi se srce nauči ljubiti, darivati, otvarati. Srce živi od dodira srca Božje riječi koja ga zahvaća i oblikuje po svome Srcu.

Budnost čuva srce od površnosti užitka, od grozničavosti životnih briga te od ustajalosti svakodnevice. Ona ga usmjeruje dolasku Krista Gospodina koji, darujući spasenje, život ispunja smislom i jasnoćom. Njegova riječ želi dotaknuti trpeće i bolesne, prići njihovu krevetu; skinuti teret s lica osamljenima, zabrinutima i ožalošćenima; vratiti beznadnima smiješak na lice. Kada se na prvu nedjelju došašća okupimo oko Njega - Tijela i Riječi - neka nas susret s Njim ispuni jasnoćom da je život puno dublji od zadovoljenja potrebâ i širi od uskoće zabrinutosti. Spoznaja te jasnoće kadra je srce ispuniti radošću Božje blizine i vratiti smiješak na lice.