A što znači ta briga i budnost? Vjerujem da bi budan čovjek u tom smislu bio onaj koji bi već danas bio spreman susresti Gospodina.
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»U one dane, nakon velike nevolje, sunce će
pomrčati i mjesec neće više svijetljeti, a zvijezde će s neba padati i sile će
se nebeske poljuljati. Tada će
ugledati Sina Čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i slavom. I
razaslat će anđele i sabrati svoje izabranike s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba. A od
smokve se naučite prispodobi! Kad joj grana već omekša i lišće potjera, znate:
ljeto je blizu. Tako i vi kad vidite da se to zbiva, znajte: blizu je, na
vratima! Zaista, kažem vam, ne, neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve to ne
zbude. Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti.
A o onom danu i času nitko ne zna, pa ni anđeli
na nebu, ni Sin, nego samo Otac.« (Mk 13, 24-32)
Čitanja
koja danas pred nas stavlja Crkva su u mnogome vrlo složena. Na prvi pogled se
čini očitim da on govore o kraju svijeta. Istina, današnjem evanđelju prethodi »eshatološka besjeda«. Međutim,
većina bibličara se slaže da je Marko pri pisanju ovih redaka u velikoj mjeri
imao pred očima propast Jeruzalema i događaje koji su se već odvili (usp. R. E.
Brown: Uvod u Novi zavjet), ali ti događaji upućuju i onkraj sebe, upućuju na
sud koji obuhvaća cijeli svijet i na spasenje (usp. Jeruzalemska Biblija).
Prije svega, potrebno je reći da se ove riječi odnose na mesijansku krizu i – prema
kršćanskom tumačenju – dolazak Krista te na Kristovo otkupiteljsko djelo smrti
i uskrsnuća. Ono što američki bibličar Brown naglašava kao temeljnu poruku ovog
djela Markovog Evanđelja jest poziv na kršćansku budnost, jer »ne znamo ni dana ni časa«. U posljednjoj
rečenici stoji eksplicitno upozorenje da se ne trebamo baviti sadržajem i
vremenom apokaliptičkih događaja jer o njima ne zna čak ni Sin.
Pa
što onda možemo znati? Možemo razmišljati o svojoj budnosti. Možemo iskreno
stati pred Božjim riječima i porazmisliti koliko smo to mi budni. To znači da
se uvijek moramo brinuti da budemo ubrojeni u pravedne, u »izabrane«. A što
znači ta briga i budnost? Vjerujem da bi budan čovjek u tom smislu bio onaj
koji bi već danas bio spreman susresti Gospodina. Zamislimo da danas pred nama
stoji Isus iz Nazareta. Kako bismo se osjećali pod njegovim pogledom? Bismo li
oborili oči? Možda bi se počeli pravdati da nismo znali da dolazi pa zato nismo
počeli živjeti onako kako nas je on svojim životom pozvao da živimo. Stvarno mi
se čini napetom situacija u kojoj bi onaj kojeg nazivam Gospodinom stajao preda
mnom. U meni bi tada uistinu bio osjećaj kao da su poljuljane nebeske sile, kao
da je kraj neba i zemlje.
Svjesni
smo da nismo uistinu slijedili Krista iz dana u dan. Svjesni smo da uvijek
možemo i moramo bolje. Ali to jednostavno zaboravljamo. Kao što nam je jednom
prilikom rekao jedan svećenik da ponekad, ali ne često, pomisli da bi mu
današnja misa mogla biti zadnja i kad to pomisli, onda se potrudi uistinu biti
na njoj. Dovoljno je da bacimo pogled na drugo čitanje iz poslanice Hebrejima i
shvatit ćemo da Krist uistinu i stoji pred nama svaki dan. On je pred nama u
žrtvi euharistije. Pred tom smo žrtvom odgovorni biti budni. Ne samo to, ta
žrtva jest ono što nas čini izabranicima. Žrtva je to za naše grijehe. Zato ne
trebamo u strahu stajati pred današnjim čitanjima, nego ih promišljati u nadi
da ćemo po Gospodinovoj žrtvi i uskrsnuću biti izbavljeni iz svih muka koje nas
zatiču u ovome svijetu. Stoji upozorenje da ne nagađamo kako će to biti, nego
da u nadi bdijemo na što nas i sam Isus poziva u slijedećim redcima Evanđelja
po Marku.
Na
kraju, naravno, spomen na rečenicu: »Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje
ne, neće uminuti.«. Budnost je povjerovati tim riječima…
