Ona je dala »sav svoj žitak«. Cijeli život je Bogu darovala. Koliko često se samo možemo uhvatiti kako Bogu dajemo od svoga suviška?
U ono
vrijeme: Govoraše Isus mnoštvu u pouci svojoj: »Čuvajte se pismoznanaca, koji
rado idu u dugim haljinama, vole pozdrave na trgovima, prva sjedala u
sinagogama i pročelja na gozbama; proždiru kuće udovičke, još pod izlikom dugih
molitava. Stići će ih to oštrija osuda!« Potom sjede nasuprot riznici te
promatraše kako narod baca sitniš u riznicu. Mnogi bogataši bacahu mnogo. Dođe
i neka siromašna udovica i baci dva novčića, to jest jedan kvadrant. Tada
dozove svoje učenike i reče im: »Doista, kažem vam, ova je sirota udovica
ubacila više od svih koji ubacuju u riznicu. Svi su oni zapravo ubacili od
svoga suviška, a ona je od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj
žitak.« (Mk 12, 38-44)
Hram
je za Židova uvijek bilo mjesto Božjeg prebivališta. On je bio znak da je Bog
prisutan u svojem narodu i da ga narod može u bilo koji tren zazvati. Učiniti
nešto za Hram isto je što i učiniti nešto za Boga. Lako nam je zamisliti kako su
ti bogataši prilazili riznici i ubacivali novac da ih se vidi te ljudi o njima dobro
kažu. Htjeli su, naime, promicat svoj ugled među ljudima. Tada dolazi starica.
Prilazi istom Hramu, istom Bogu i sve što ima ubacuje u tu riznicu, ne znajući
što će sutra bit. Upravo će nju Isus pohvaliti jer, dok su oni svi dali da sebe
uzveličaju, ona je Bogu sve dala. Dok oni sebi daju, ona se Bogu daruje. Logika
je bogataša govorila: »osiguran sam, znam da imam sigurno
sutra, mogu malo i u svoj ugled uložiti«, a njena vjera je
govorila: »Ne
znam što će sutra biti, ali Bog koji me nikad nije iznevjerio neće ni sad«.
Upravo
se u tome krije otajstvo ovog ulomka evanđelja. Ona je dala »sav
svoj žitak«.
Cijeli život je Bogu darovala. Koliko često se samo možemo uhvatiti kako Bogu
dajemo od svoga suviška? Molitva nam dolazi u zadnjim trenutcima dana – zadnja
stvar koja nam padne na pamet. Bogu dajemo ono »ostalo«
vrijeme. Ostavljamo mu ostatke kao da bi bez njega išta imali. Pritom često
govorimo kako vjerujemo u Boga. Ali lako je vjerovati da Bog jest. Lako je sebe
tješiti u onim rijetkim trenucima kada se susretnemo sa vlastitom prolaznošću.
Tada razmišljamo kako ipak postoji neki Bog pa će valjda i od mene nešto biti
kada umrem. Ali povjeriti mu cijeli život, sada i ovdje s njim planirati, njemu
u svemu vjerovati, to već zahtijeva kršćansku hrabrost.
Dok
sam razmišljao o ovom evanđelju često mi je na pamet padala Majka Terezija.
Novca nikad nije imala niti je materijalnu sigurnost poznavala. Jedino što je
imala jest vjeru da je Bog ljubi i želju da mu ona ništa ne uskrati. Mi prečesto
trčimo za drugima. Tražimo priznanje i ljubav od ljudi, a zaboravljamo koliko
nas Bog voli. Bojimo se ostati bez te tuđe ljubavi. Zaboravljamo da, makar nas
nitko drugi i ne volio, Bog nas voli. Dopustiti da nam to bude dovoljno jest
naš izazov. Suprotstaviti se onima do kojih nam je najviše stalo, čije
mišljenje najviše cijenimo kako bi se založili za Božju stvar, znajući da ćemo
od njega primiti sve što nam treba to je zahtjev današnjeg evanđelja. A Bog
koji nikada nije iznevjerio neće ni sad.
