I tek tada kada počnem biti ponizan poslužitelj uvidjet ću da sam prvi, ne kao pojedinac, već kao dio momčadi ili kao dio jedne velike slagalice koja bez mene ne može, ali bez koje sam i ja nepotpun.
Iz evanđelja po Marku:
U ono vrijeme: Pristupe Isusu Jakov i Ivan, sinovi Zebedejevi, govoreći mu: »Učitelju, htjeli bismo da nam učiniš što te zaištemo.« A on će im: »Što hoćete da vam učinim?« Oni mu rekoše: »Daj nam da ti u slavi tvojoj sjednemo jedan zdesna, a drugi slijeva.« A Isus im reče: »Ne znate što ištete. Možete li piti čašu koju ja pijem, ili krstiti se krstom kojim se ja krstim?« Oni mu rekoše: »Možemo.« A Isus će im: »Čašu koju ja pijem pit ćete i krstom kojim se ja krstim bit ćete kršteni, ali sjesti meni zdesna ili slijeva nisam ja vlastan dati – to je onih kojima je pripravljeno.« Kad su to čula ostala desetorica, počeše se gnjeviti na Jakova i Ivana. Zato ih Isus dozva i reče im: »Znate da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga. Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.« (Mk 10, 35-45)
Sveta Majka Terezija u svojoj knjizi Dođi, budi moje svijetlo u jednom trenu kaže kako je poniznost – istina. Što bi značilo da je oholost kao suprotnost poniznosti – laž. Što i jest kada bolje pogledam. Ohol čovjek sebe uzdiže iznad drugih i smatra se boljim i vrjednijim od drugih oko sebe bilo zbog nečega što posjeduje, bilo zbog mogućnosti koje ima. Stavlja se na prvo mjesto kao netko tko ima vlast nad drugima te izigrava facu u svakoj pruženoj prilici za to. No u tome zaboravlja da je i on čovjek i da će kad-tad biti potreban pomoći drugoga koji je u nečemu nadareniji ili sposobniji pošto nitko nije savršen. Zaboravlja da je samo čovjek i gubi se u svom statusu i poziciji u kojoj se nalazi dok polagano tone u zabludu kako je sve to što ima vječno i nedodirljivo. A samo jedan tren je dovoljan da izgubi sve što ima. Samo jedan krivi potez je dovoljan da prokocka sve s čime raspolaže i samo jedna kriva riječ je dovoljna da ostane sâm. Oholost nas čini onime što nismo dok poniznost kao istina čini od nas ljude. Normalne, svakodnevne i nesavršene ljude koji su potrebni jedni drugih i koji su potrebni Nekoga većeg od njih da ih podiže kada padnu.
Isus u evanđelju ističe potrebu služenja i davanje života za druge kao ono čemu moramo težiti. Služenje je moguće samo u poniznosti jer ako je nema, tada to služenje postaje mukotrpan posao, a ne ljubavlju ispunjeno poslanje. Služiti drugome ne znači ponižavanje sebe po radi drugih, već upravo suprotno. Svjesnost svojih mogućnosti i talenata s kojima mogu pomoći drugome i s kojima mogu pridonijeti izgradnji društva, zajednice i obitelji. Služba, a ne zaposlenje. I tek tada kada počnem biti ponizan poslužitelj uvidjet ću da sam prvi, ne kao pojedinac, već kao dio momčadi ili kao dio jedne velike slagalice koja bez mene ne može, ali bez koje sam i ja nepotpun.
Drugi dio koji se odnosi na davanje života za mnoge je prožet služenjem o kojem sam pisao do sad. Jer predavanje sebe i umiranje sebi i svojim osobnim i sebičnim željama koje vode oholosti, tvore otkupninu. Dati svoj život u službu svoga brata i sestre do sebe žrtva je prožeta ljubavlju, a jedino takva žrtva je žrtva dostojna imena. I s druge strane, ako je Isus Krist došao služiti, a ne biti služen, odakle mi pravo biti veći i bolji od svoga Gospodina? Pozvani smo na jedinstvo i univerzalnost, iako to jedinstvo često narušavamo. Ali kada bi svaki od nas služio onakav kakav je u toj istini koja dolazi u liku poniznosti, i kad bi svaki od nas predao sebe za druge, ne bi više postojale pozicije ili rang lista od prvog do posljednjeg, nego bi, kako ja to vidim i vjerujem, svi bili jedno zdravo i skladno tijelo.
Čini ono što možeš, s onim što imaš, tamo gdje jesi. (Theodore Roosevelt)
