Svetkovina Uzašašća je tako početak koji nas upućuje na svetkovinu Duhova, kao što je to sami događaj Isusova Uzašašća činio Apostolima. Na taj će dan, naime, spasenje biti dovršeno.
U današnjem čitanju Djela apostolskih, autor sv. Luka donosi vijest kako ima još toga za ispričati i kako nije sve završilo praznim grobom i Isusovim ukazivanjima Apostolima kroz četrdeset dana. On je Veliki svećenik koji još mora uzaći u nebeski Jeruzalem kao što piše autor Poslanice Hebrejima: Imajući dakle velikoga Velikog svećenika koji prodrije kroz nebesa – Isusa, Sina Božjega – čvrsto se držimo vjere (Heb 4,14). Isus mora još jednom uzići svome Ocu prije svog posljednjeg dolaska, ali ne ostavlja nas praznih ruku. Daje svojim Apostolima vlast da izgone zle duhove, zbore novim jezicima, uzimaju zmije; i popiju li što smrtonosno, ne, neće im nauditi; na nemoćnike će ruke polagati, i bit će im dobro. (usp. Mk 16,17-18).
I kao što nam Luka piše da ćemo naskoro nakon ovih dana biti kršteni Duhom Svetim (Dj 1,5), upravo će to posredovanje Velikog svećenika, ta suradnja Njega i Apostola, kako piše Marko u evanđelju, rezultirati silaskom Duha Svetoga u vatri na Crkvu. Svetkovina Uzašašća je tako početak koji nas upućuje na svetkovinu Duhova, kao što je to sami događaj Isusova Uzašašća činio Apostolima. Na taj će dan, naime, spasenje biti dovršeno. Jer, spasenje nije puko oslobođenje od grijeha (iako je i sama ta činjenica velika stvar vrijedna divljenja), već je spasenje nešto mnogo veće. Ono nas čini djecom Božjom. Djecom Oca koji je na nebesima. I kako bi živjeli taj dar i poziv moramo primiti Duha Svetoga, a za primanje Duha Svetoga moramo biti očišćeni krštenjem i spremni u molitvi (usp. Dj 1,14). U ranoj Crkvi, kao i danas, Uskrs je bio vrijeme za krštenje odraslih obraćenika. Sakrament krštenja često se nazivao osvjetljenje; ili prosvjetljenje; (usp. Heb 10,32) zbog onog svjetla koje dolazi intervencijom Božje spasonosne milosti u trenutku krštenja. To svjetlo dolazi sada u obliku ognja i čini nas svjedocima. Čini nas svjetlom svijeta (Mt 5,14) i šalje nas da svijetlimo pred svim narodima do na kraj svijeta (usp. Dj 1,8).
Pavao, u svojoj poslanici Efežanima govori o slavi koja vodi još većoj slavi (Ef 1,18), o moći Njegovoj prema onima koji vjeruju, kao što Uzašašće vodi krštenju Duha Svetoga. Govori prosvijetlio vam oči srca dok promatra pobožanstvenjenje vjernika u Efezu i njihovu ljubav prema svetima (Ef 1,15). Ona nada koju imaju jest Njegova baština među svetima koji su primljeni u Božju obitelj i sada vladaju s Njime s desna Ocu. (usp. Ef 1,18).
I to je ta radosna vijest koju su Apostoli, pri Uzašašću, pozvani širiti i naviještati po cijelom svijetu, svim narodima i stvorenjima (usp. Mk 16,15). Radosna vijest ispunjena nadom. Ta ista radosna vijest jest evanđelje koje smo i mi danas pozvani naviještati i širiti. Budemo li tako činili, Gospodin će s nama surađivati kao i s prvom Crkvom i utvrđivat će nas popratnim znacima (usp. Mk 15,20). I smatram da tako i samo tako možemo biti pravi svjedoci (Dj 1,8) koji će mijenjati svijet, ne samo praznim riječima i ponavljajući ono što su prvi kršćani govorili, već s onom ljubavlju i nadom (1 Pt 3,15) koju su imali u sebi i s kojom su govorili.
