Ovo evanđelje nas poziva na spremnost, spremnost suočavanja sa svakim problemom i teretom, imajući pred očima primjer Onoga kojega smo pozvani slušati i slijediti...
U ono vrijeme: Uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, same, i preobrazi se pred njima. I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti. I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu s Isusom. A Petar prihvati i reče Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.« Doista nije znao što da kaže jer bijahu prestrašeni. I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas: »Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!« I odjednom, obazrevši se uokolo, nikoga uza se ne vidješe doli Isusa sama.
Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane. Oni održaše tu riječ, ali se među sobom pitahu što znači to njegovo »od mrtvih ustati«. (Mk 9,2-10)
Uspinjanje na goru u osamu je nešto što je Isus često činio. Odlazio je iz svakodnevice kako bi, modernim rječnikom, napunio baterije. Kako bi bio spreman ići pred ljude i naviještati Kraljevstvo nebesko. Ti trenuci osame i povlačenja su potrebni i nama danas. Trenuci u kojima se odmičemo od buke svijeta i svega što je u njemu, kako bi u toj tišini i samoći mogli osjetiti onu Božju blizinu koja je uvijek tu, ali je mi često zaboravljamo. Iz tog razloga nam je potrebno vraćati se izvoru i prisjećati se što je zapravo bitno i na što smo to pozvani. I sve bi to bilo divno i krasno kada bi se uspeli, bili s Bogom, i više ne silazili s te gore u onu buku i žamor. Bilo bi bajkovito kada bi se uspeli i odmaknuli od svega kako bi bili zajedno s Bogom i tako udaljeni dočekali Kraljevstvo nebesko u koje ćemo ući, jer smo eto, čitav život proveli s Bogom i samo se Njemu posvetili. Samo u tome postoji jedan mali problem, a to je da mi nismo na to pozvani. Nakon ovog pomalo sarkastičnog uvoda, vraćam se na evanđeoski tekst.
Mi, kršćani današnjice, smo u mnogočemu slični apostolima koji su bili uz Isusa za Njegovog zemaljskog života. I mi često poželimo ostati na nekom mjestu samo zato jer nam je dobro tamo biti, kao što su to poželjeli Petar, Jakov i Ivan. Dođu dani kada osjetimo i vidimo kako Bog djeluje u našim životima i u tim trenucima želimo da tako i ostane. Želimo stalno moći gledati Božju veličinu. To su ti trenuci kada se na kratko odvojimo od stvarnosti u kojoj se nalazimo i počinjemo strahovati od povratka u nju jer znamo što nas u njoj čeka. Znamo da nas čekaju problemi, tereti, križevi i muke svakodnevice s kojima se, često, teško nosimo. A zašto je to tako? Zašto se toliko bojimo prepreka? Zašto se tako teško nosimo s teretima? Mislim da je to iz razloga što zaboravljamo na uskrsnuće. Zaboravljamo da bol nije zadnja etapa i da križ nije kraj našega puta koliko je on sredstvo. Zaboravljamo da nismo sami u svemu tome, te da imamo primjer Onoga kojega smo pozvani slušati i slijediti.
Zaborav je taj zbog kojega se prepustimo lažima ovoga svijeta koje nam govore kako smo preslabi za ponijeti terete i muke života, i kako je bolje odustati od svega. Prihvaćamo to kao svoje i počinjemo se formirati u skladu s tim lažima koje su ponekad puno glasnije od istine u nama. Iako laž nije u tome da je teško i mučno, već u tome da je, za nas, preteško i premučno. Ali što ako su sve boli i patnje u ovome svijetu samo pokazatelji da nismo za njega stvoreni i da mu ne pripadamo? Što ako je svaki vapaj krik čežnje za nečim većim? Što ako su sve isplakane suze samo sjeme snage za ići naprijed koje se primilo za tlo? I što ako je svaki križ u našim životima samo obris onoga pobjedonosnog križa od prije dvije tisuće godina? Tada se sve mijenja. Sve počinje imati smisla, pa čak i patnja i bol bez koje plaća koja dolazi i ne bi imala vrijednost kakvu ima kada ju se zaradi. Apostoli nisu znali što znači ustajanje od mrtvih kada su čuli to od Isusa, ali su jako dobro znali što je to nakon Njegova uskrsnuća. Inače, zar bi kasnije dočekali smrt tako spremno da nisu znali što ih čeka? Bili su spremni na svaki udarac i na svaku prepreku jer su je gledali u svjetlu uskrsnuća. To je ono na što nas poziva ovo evanđelje – na spremnost. Na spremnost suočavanja sa svakim problemom i teretom. Na spremnost koja je suprotna onom strahu od početka, strahu od svakodnevice. Na spremnost odazivanja na svaki poziv dobra i u svakoj prilici biti svjesni uskrsnuća, ne samo onog krajnjeg, već onog svakodnevnog uskrsnuća koje se dogodi kada god ponesemo križ dostojno poziva na koji smo pozvani.
Odvaži se i budi hrabar! Ne boj se i ne strahuj, jer kuda god pođeš, s tobom je Jahve, Bog tvoj. (Jš 1,9)
