Da, lice tvoje, Gospodine, ja tražim. Moje mi srce govori: "Traži lice njegovo." Ne skrivaj lica svoga od mene.
Liturgija riječi nam na drugu korizmenu nedjelju donosi Božji savez s vjernim Abrahamom, Pavlov poziv te Isusovo preobraženje pred svojim učenicima.
Abraham, simbol vjere i predanja, dobiva poziv od Boga da napusti sve svoje sigurnosti i zaputi se u nepoznato. On je dobio Božju zapovijed, obećanje. Nema nikakvog posebnog ugovora između njega i Boga u kojem bi bile navedene prepreke na koje će on naići na svome putu. Ništa još nije vidio od onoga što mu je obećano niti će vidjeti, ali on ide. Njegovi su koraci bili koraci vjere. Znao je on dobro da je jedini način da se stigne do ostvarenja Božjih obećanja pristanak na neznanje. Pristanak na samu vjeru koji nije lagan za čovjeka, jer on uvijek traži materijalni oslonac, jamstvo, sigurnost. Njemu na putu nije bilo lako, jer je bio čovjek. Obuzimao ga je san, umor, jeza, mrak, tjeskoba. Zasigurno je imao mnogo pitanja na koja nije imao odgovora. Posrtao je, padao, rastjerivao je ptice grabežljive na svome putu, ali unatoč svim kušnjama hodio je u potpunom predanju u Gospodina koji ga je krijepio, što mu se uračunalo u pravednost. Pavao lijepo veli za takve: "Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube." (1Kor 2, 9)
Pavao predstavlja sebe kao model nasljedovanja. Na prvi pogled ovo izgleda bahato jer on je samo čovjek. Ali on zna da je na pravom putu, na putu Života. Poziva i na promatranje onih koji su neporočna života. On ovdje naglašava pozitivne primjere. Ovdje je duboka poruka i nama da u svojem odabiru za životne primjere i u razgovoru više promatramo zdrave ljude, ljude vjere i sveta života. Oni su izazov i primjer da se može sveto živjeti. Moguće je i danas živjeti nesebično, ne samo za svoje površno "ja" nego i za veće ideale.
Evanđelist Luka Isusovo preobraženje smješta u kontekst njegovog djelovanja u Galileji. Isus vodi Petra, Ivana i Jakova na goru da se pred njima preobrazi. Izbor njih dvojice duhovni pisci tumače kao njihovu veću spremnost od ostali da razume Isusa barem donekle. Ime gore nije navedeno kod Luke, ali se po tradiciji drži da bi to bio Tabor ili veliki Hermon. Isus uzlazi i moli. Iako je Sin Božji, on opet moli. Uz njega su dva starozavjetna lika Mojsije i Ilija, koji su na Sinaju dobili objavu te predstavljaju Zakon i Proroke, koje Isus ispunja. Isus izgleda kao novi Mojsije koji se na novom Sinaju susreće s Bogom u oblaku sjajna lica. Imamo i drugo tumačenje po kojem bi ona dva čovjeka koja su razgovarala sa njim bili anđeli koji su ga upućivali i bodrili o budućim događajima koji se imaju zbiti. Razgovarali su o njegovu Izlasku, to jest o smrti što je mora podnijeti u Jeruzalemu, gradu koji ubija proroke.
Isus moli na gori, u osami, uči svoje učenike moliti. Unatoč tome što je Sin Božji, on moli za snagu da mogne izvršiti svoje poslanje radi kojega je došao. Njegov razgovor, dijalog s Ocem je molitva. Ona je poveznica. Iz toga odnosa sve proizlazi u njegovom ovozemaljskom prebivanju. Možda nekada zaboravimo da je On isto bio čovjek, nama u svemu jednak osim u grijehu. Jednak po tome što je na zemlji trpio, što ga je bio strah. Osjećao je tjeskobu kao svatko od nas. Povlači se u osamu i isto nalaže svojim učenicima.
Moli se Ocu, iznosio svoje poteškoće, strahove, ali uvijek je ta molitva završavalo u smislu: "Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj" (Lk. 23, 46).
Petar i njegovi drugovi padaju u san, a Isus ostaje sam. Ostavljaju ga kao što će ga kasnije ostaviti u Maslinskom vrtu. Kad su se probudili nisu sami znali što se događa, ali im je bilo sigurno lijepo i ugodno boraviti uz Isusa, a to vidimo jer se Petar ponudio da se sagrade sjenice. Dok je on to govorio, začuje se glas iz oblaka: "Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!"
Ljudima je dobro i lijepo biti uz Boga, dobro se osjećati, biti na Taboru. Danas imamo moderne gore kao što su seminari, duhovne obnove, što je pohvalno. Na Taboru, na tim mjestima, "pune se baterije", ali se isto tako mora silaziti u svakodnevicu našega života. Nećemo se uvijek samo osjećati dobro niti će nam ići sve onako kako smo to mi zamislili. Doći će vrijeme Jeruzalema i Golgote. Događat će nam se neshvatljive stvari u životu, ljudski nikako objašnjive. Naš Šef će nam možda nekada otkriti neke stvari, ali većinu neće. Tu će se na poseban način pokazati naša vjera i predanje.
Isto tako ne postoji neki aparat na zemlji kojim bi se izmjerio naš odnos sa Bogom. Ne možemo zaviriti ni u čije srce. Svakodnevica je mjerilo našega drugovanja na našem kršćanskom putu. Onako kako se odnosimo prema ljudima koje svakodnevno susrećemo i kako izvršavamo svoje dužnosti pokazatelji su našega Tabora.
Abraham, simbol vjere i predanja, dobiva poziv od Boga da napusti sve svoje sigurnosti i zaputi se u nepoznato. On je dobio Božju zapovijed, obećanje. Nema nikakvog posebnog ugovora između njega i Boga u kojem bi bile navedene prepreke na koje će on naići na svome putu. Ništa još nije vidio od onoga što mu je obećano niti će vidjeti, ali on ide. Njegovi su koraci bili koraci vjere. Znao je on dobro da je jedini način da se stigne do ostvarenja Božjih obećanja pristanak na neznanje. Pristanak na samu vjeru koji nije lagan za čovjeka, jer on uvijek traži materijalni oslonac, jamstvo, sigurnost. Njemu na putu nije bilo lako, jer je bio čovjek. Obuzimao ga je san, umor, jeza, mrak, tjeskoba. Zasigurno je imao mnogo pitanja na koja nije imao odgovora. Posrtao je, padao, rastjerivao je ptice grabežljive na svome putu, ali unatoč svim kušnjama hodio je u potpunom predanju u Gospodina koji ga je krijepio, što mu se uračunalo u pravednost. Pavao lijepo veli za takve: "Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube." (1Kor 2, 9)
Pavao predstavlja sebe kao model nasljedovanja. Na prvi pogled ovo izgleda bahato jer on je samo čovjek. Ali on zna da je na pravom putu, na putu Života. Poziva i na promatranje onih koji su neporočna života. On ovdje naglašava pozitivne primjere. Ovdje je duboka poruka i nama da u svojem odabiru za životne primjere i u razgovoru više promatramo zdrave ljude, ljude vjere i sveta života. Oni su izazov i primjer da se može sveto živjeti. Moguće je i danas živjeti nesebično, ne samo za svoje površno "ja" nego i za veće ideale.
Evanđelist Luka Isusovo preobraženje smješta u kontekst njegovog djelovanja u Galileji. Isus vodi Petra, Ivana i Jakova na goru da se pred njima preobrazi. Izbor njih dvojice duhovni pisci tumače kao njihovu veću spremnost od ostali da razume Isusa barem donekle. Ime gore nije navedeno kod Luke, ali se po tradiciji drži da bi to bio Tabor ili veliki Hermon. Isus uzlazi i moli. Iako je Sin Božji, on opet moli. Uz njega su dva starozavjetna lika Mojsije i Ilija, koji su na Sinaju dobili objavu te predstavljaju Zakon i Proroke, koje Isus ispunja. Isus izgleda kao novi Mojsije koji se na novom Sinaju susreće s Bogom u oblaku sjajna lica. Imamo i drugo tumačenje po kojem bi ona dva čovjeka koja su razgovarala sa njim bili anđeli koji su ga upućivali i bodrili o budućim događajima koji se imaju zbiti. Razgovarali su o njegovu Izlasku, to jest o smrti što je mora podnijeti u Jeruzalemu, gradu koji ubija proroke.
Isus moli na gori, u osami, uči svoje učenike moliti. Unatoč tome što je Sin Božji, on moli za snagu da mogne izvršiti svoje poslanje radi kojega je došao. Njegov razgovor, dijalog s Ocem je molitva. Ona je poveznica. Iz toga odnosa sve proizlazi u njegovom ovozemaljskom prebivanju. Možda nekada zaboravimo da je On isto bio čovjek, nama u svemu jednak osim u grijehu. Jednak po tome što je na zemlji trpio, što ga je bio strah. Osjećao je tjeskobu kao svatko od nas. Povlači se u osamu i isto nalaže svojim učenicima.
Moli se Ocu, iznosio svoje poteškoće, strahove, ali uvijek je ta molitva završavalo u smislu: "Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj" (Lk. 23, 46).
Petar i njegovi drugovi padaju u san, a Isus ostaje sam. Ostavljaju ga kao što će ga kasnije ostaviti u Maslinskom vrtu. Kad su se probudili nisu sami znali što se događa, ali im je bilo sigurno lijepo i ugodno boraviti uz Isusa, a to vidimo jer se Petar ponudio da se sagrade sjenice. Dok je on to govorio, začuje se glas iz oblaka: "Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!"
Ljudima je dobro i lijepo biti uz Boga, dobro se osjećati, biti na Taboru. Danas imamo moderne gore kao što su seminari, duhovne obnove, što je pohvalno. Na Taboru, na tim mjestima, "pune se baterije", ali se isto tako mora silaziti u svakodnevicu našega života. Nećemo se uvijek samo osjećati dobro niti će nam ići sve onako kako smo to mi zamislili. Doći će vrijeme Jeruzalema i Golgote. Događat će nam se neshvatljive stvari u životu, ljudski nikako objašnjive. Naš Šef će nam možda nekada otkriti neke stvari, ali većinu neće. Tu će se na poseban način pokazati naša vjera i predanje.
Isto tako ne postoji neki aparat na zemlji kojim bi se izmjerio naš odnos sa Bogom. Ne možemo zaviriti ni u čije srce. Svakodnevica je mjerilo našega drugovanja na našem kršćanskom putu. Onako kako se odnosimo prema ljudima koje svakodnevno susrećemo i kako izvršavamo svoje dužnosti pokazatelji su našega Tabora.
