U samoj svojoj biti Isus jest - s nama Bog. On je se ne udaljuje od nas. Koliko god mi bili grešni, koliko god se ponekada gadili sami sebi on od nas takvih ne bježi.
Rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.« Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: »Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog!« Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu. (Mt 1, 18-24)
Evanđelist Matej u svom evanđelju dosta se poziva na starozavjetnu predaju. Čini se da je svoje djelo namijenio upravo zajednici koja poznaje Pismo. To su palestinski Židovi. Dok opisuje rođenje Gospodina našega Isusa Krista ne izostavlja pozvati se na proročke riječi. Ali on ne samo da imenuje Krista nego donosi i opis toga imena što i označuje Isusovo djelovanje i poruku.
U samoj svojoj biti Isus jest - s nama Bog. On je se ne udaljuje od nas. Koliko god mi bili grešni, koliko god se ponekada gadili sami sebi on od nas takvih ne bježi. Štoviše, itekako je zainteresiran za nas. Toliko suosjeća s nama da nas nije mogao gledati izdaleka nego se obukao u naše ruho. Uzeo je naše tijelo kako bi zaista mogao biti s nama. Toliko puta smo molili, toliko puta glumili režisere vlastitoga života da bude onako kako bismo željeli. Bog se nikada ne ograničava na to – njegov atribut je bezgranični – nije škrt da bi nam davao samo onoliko i kako mi želimo. Ako pogledamo svoj život unatrag vrlo lako je uvidjeti da da smo dobili i više nego što smo tražili.
Josipu vjerojatno ni na kraj pameti nije bilo da će u svojoj kući odgajati samoga Boga. Doista ga Biblija ispravno naziva pravednikom. Nakon što je vidio da se nešto s njegovom Marijom čudno događa ne želi je javno izvrgnuti osudi. Traži, muči se, snuje što bi mogao, koji bi način bio najprikladniji. No, prije toga svijet mu se srušio. Kao da su sve njegove molitve za budući život propale. Bog mu se činio tako dalekim. Međutim, nije ni slutio da mu je zapravo Bog u tim trenucima tako blizak.
Kroz njegov lik iščitava se sudbina svakoga od nas. Stoga se nemojmo samo žaliti, kukati kako više ne znamo što bismo. Krist nam je tako blizu. Dolazi nam ususret. S nama je. No, u kakvoj god situaciji bili, molimo onoga koji nam je blizu i doći će s darovima (boljim od onih Djeda Mraza jer crveni djedica donosi samo onoliko koliko mu napišemo, ako i toliko…) koji su uvijek iznad našeg očekivanja. Bitni smo mu. Osluškujmo Božji naum s nama i nastojmo vršiti njegovu volju. To je i Josip uradio. Ništa spektakularno, ništa neostvarivo, uradio je ono što je bilo posve uobičajeno pa čak ono o čemu je i sam prije htio – uzeo je sebi svoju ženu.
