Ivanov otac Zaharija uzima pločicu i upisuje u nju ime djeteta. Ono što je napisano postaje trajno. Stoga upišimo i mi na pločicu našega života pravu istinu o nama samima, nazovimo se pravim imenima ne iskrivljujući stvarnost. Tada ćemo svojim životima doista blagoslivljati Boga jer ćemo postati svjesni da nam od njega sve dolazi te da je on jedini jamac istine.
Nije lako razumjeti govor praznine. Za to je potrebna vjera. Ona vjera koju su imali Petar i Ivan kada su ušli u grob. Samo je vjera kadra otići korak dalje. Ne zaustaviti se u očiglednoj praznini. Samo se vjerom u Uskrsloga Gospodina spoznaje da je Bog ispraznio grob kako bi ispunio svako drugo mjesto.
Mi kršćani možemo reći da je zaista sve u redu. Sve je u redu jer smo već na krštenju primili Svjetlo. Svjetlo koje nikakva životna oluja ne može ugasiti. Stoga na današnji blagdan Svijećnice palimo i blagoslivljamo svijeće kako bismo se sjetili onog Svjetla s našeg krštenja.
No, ne zaboravimo da smo u ovoj novoj partiji koja je, usprkos svemu, jako opasna, u kojoj moramo u ovom našem danas prihvatiti vlastiti život sa svime što on nosi kako bismo i mi čuli: »Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!«
Živeći tako nećemo imati straha da će nas tama zaviti, da će danom koji je na izmaku nestati svega jer projekt kršćanstva isti je već dvije tisuće godina: Slaveći onu istu svetu euharistijsku žrtvu koja nam je ostavljena na izmaku Velikoga Četvrtka iščekujemo i već jesmo u zori uskrsnoga jutra.
Uskrsnuće smo zavili u platna našega jezika, obukli ga iako je ono tako ozbiljno, zahvaća cijelu našu zbilju da ga se ne može sabiti u ove naše ljudske, siromašne, ograničene riječi. Ono je toliko stvarno da ga se jedino može živjeti.
To je navještaj u našim zajednicama preko tako jednostavnih, svakidašnjih stvari jer muž i žena potpunim predavanjem jedno drugome navještaju onoga koji se za sve nas predao, roditelji rađajući i odgajajući djecu onoga koji je sam bio rođen te rastao i jačao, studenti onoga koji poznaje Pisma, građevinari onoga koji u tri dana gradi Hram, ekonomisti Neprocjenjivoga kojeg procijeniše sinovi čovječji, tehničar onoga koji je prikovan na jednu okomitu i jednu vodoravnu gredu, svećenici onoga koji je sam sebe žrtvovao, konačno i svi mi grešnici onoga koji je umro za grijehe naše.
Uvijek kada smo zaljubljeni nemirni smo. Ta osoba ne izlazi nam iz glave. Taj osjećaj ne ostavlja nas ravnodušnima. Nuka nas da činimo nešto pa čak i nerazumne stvari. Jedna priča govori na zanimljiv način o zaljubljenosti jednog mladog kralja.
Danas, sada odlučimo se, ako već nismo, za onu prvu promjenu. Nemojmo gledati svece s tribina. Zaigrajmo igru za nebesku plaću pa ćemo možda i nesvjesno vidjeti izgled sveca kada stanemo pred ogledalo.
