Isusova molitva da svi budemo jedno dobiva odgovor od Oca po čežnji koju nosimo u srcima: ljubiti Njega i Njegovo!
Iv 17, 11b-19
U svijetu pluralizma govoriti o jedinstvu čini se utopijski. No, jedinstvo prije svega valja ostvariti u sebi, u vlastitoj osobi... Često se događa da čovjek previdi ono nužnije, želi uploviti u luku, a zanemaruje more i njegove zakone plovidbe. Nemoguće je upoznati bližnjega, ako sam stranac sâm sebi. Spoznaja sebe proces je cijeloga života, ali to ne znači da je to bespotreban i uzaludan trud. Na putu spoznaje uvijek se raste i prepoznaje božanski red stvaranja čovjeka i svega oko njega. U divljenju duh živi. Čovjek grli svemir.
Kakav doživljavam sebe, bližnjega, svijet? Što utječe na moje reakcije i osjećaje? To je jedan mali broj pitanja u velikom nizu traženih odgovora. Imam potrebu upoznati se, ipak najviše vremena provodim sa sobom. Želim demistificirati područja u kojima se ne snalazim dobro, područja koja su mi strana. To je potreba koju svatko susreće u određenom razdoblju života – iskrivljene predodžbe odstraniti, predrasude nadići, tražiti plemenito i dobro. Vlastiti karakter je put moga posvećenja Ocu. U neprestanom susretu sa slabostima i ponovnom povratku, uočavam prah od kojega sam stvoren i dušu koju imam od Stvoritelja za nepropadljivu vječnost. Prepoznajem da sam čovjek...
U svjesnom egzistiranju lakše idemo drugima. Pored jezika kao općeg sustava komunikacije, bliskost prema čovjeku odražava se u prepoznavanju dara čovjeka. Svaka osoba je dar. Kobno je kada crte po kojima se razlikujemo postanu zidovi. Upravo u raznolikostima otkriva se neiscrpno blago susretâ iz kojih izlazimo oplemenjeni, čovječniji... Svatko želi biti prihvaćen i voljen. Snaga iz koje čovjek živi je ljubav koju prima. Možda se to bolje prepozna kada se postidi vlastite povijesti u kojoj je nerijetko dominacija nad drugima bila najvažnija zadaća u društvu. Možda pak mislimo da će nam tehnološka dostignuća pružiti blizinu, ali udaljenost među ljudima postaje sve veća. Kao da se bijeg od živoga čovjeka ne da nadomjestiti ničim drugim. Istinska snaga je u pogledu, razgovoru, suzi, osmijehu. Ganuće je temelj djelovanja iz vlastite čovječnosti bratu čovjeku. Ono daje krepkost i smisao društvenom životu. To bih opisao pjesmom:
Ganut životom
Ja i ne slutim
Kako pogled život krije
Ili putna torba
Ili tenisica
Oni odaju priču
A, moje oči vlažne, gledaju živote drugih
Sućutne oči
Čovjek, bratu čovjeku, dirne srce
Svačije lice iza sebe veliku zbilju nosi
Čovječe, hvala na ganuću
Ono oplemenjuje, očovječuje
Tako zajedno lakše hodimo
Nije li apsurd tražiti jedinstvo s Bogom a živjeti u bijegu od sebe i svojih bližnjih? Isusova molitva da svi budemo jedno dobiva odgovor od Oca po čežnji koju nosimo u srcima: ljubiti Njega i Njegovo! Ta čežnja je dar, a ne naša zasluga. Primati taj dar donosi radost koja opija i vodi novom stazom svakomu jedincatom samo njemu i Izvoru znanom.
