Iz te Božje ljepote čudio se mržnji i zlobi te je zato i posljednja rečenica u njegovom životu bila pitanje smisla mržnje i zločina.
U malom zaseoku Bovani, točnije u selu Drinovci, 4. ožujka 1892. godine rodio se Stjepan Pandžić. Pučku školu završio je u rodnim Drinovcima te se odlučio na redovništvo i svećeništvo. Sukladno toj odluci pošao je na Široki Brijeg u Franjevačku klasičnu gimnaziju i sjemenište. Od ranih sjemenišnih dana, a kasnije i kao bogoslov, Stjepan se pokazao kao marljiv i inteligentan učenik. Franjevački habit obukao je 1909. godine i uzeo redovničko ime fra Krešimir. Nakon svećeničkog ređenja studij je nastavio u Grazu i Zagrebu, a konačno je doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1923. godine kada se vraća u Hercegovinu za profesora na širokobriješkoj gimnaziji.
Fra Krešimir je 1929. godine preuzeo službu ravnatelja gimnazije i prema svjedočenjima držao je disciplinu među đacima i ponašao se primjereno prema nastavnicima. Kao redovnik nikada nije dopustio da školstvo bude njegova jedina briga, nego je uz profesorsku službu bio i duhovni asistent Trećega reda na Širokom Brijegu, što je nastavio nakon prestanka ravnateljske službe. Kao ravnatelj bio je predan u upravljanju gimnazijom. U toj službi, prema izvještaju jednoga ministrovoga izaslanika, bio je uzoran, a zbog zdravstvenih razloga 1934. godine oslobođen je službe ravnatelja gimnazije. Fra Krešimira je krasila poslušnost, što se jasno iščitava iz provincijalovih pisama. Nikada mu nije bio problem pomoći svećenicima na zamjenu i poslušati provincijala na djelovanje u drugim područjima uz postojeće obveze u školi.
Fra Krešimir je djelovao 21 godinu kao profesor. Postoje brojna svjedočanstva o njegovom radu u kojima se ocrtava on kao čovjek, fratar i svećenik. Njegovi učenici ističu njegovu pravednost kao vrlinu koja je prema svakome bila ista. Sjećaju ga se kao poštenoga profesora koji je smatrao da svaki učenik može naučiti da zadovolji prag uspješnosti. Djelovao je mirno pa i u najtežim ratnim vremenima nije se dao uznemiriti pred granatama i pucnjevima iz aviona. Mario je za odgoj đaka i brinuo se da budu zbrinuti na najbolji mogući način. Neki ističu njegovu autoritativnost iz koje je isijavala smirenost te kada je propovijedao djelovao je kao da izvlači riječi iz dubine. U redovničkom stavu i ponašanju kod njega nije bilo kompromisa, bio je strog prema sebi i prema braći. Neki su ga smatrali „asketom modernog vremena.“ Đaci ga pamte kao pobožnoga čovjeka koji je djelovao smireno i pedantno.
Fra Krešimir je djelovao u Hrvatskom katoličkom pokretu nastojeći katoličke vrijednosti sačuvati u modernom svijetu. Poznato je također da je bio blizak s Ivanom Merzom, aktivnim sudionikom katoličkog pokreta, sada blaženikom Katoličke Crkve, s kojim je fra Krešimir izmjenjivao misli i ideje pismima.
Braća su fra Krešimira izabrala za provincijala 1940. godine. Tu službu preuzeo je u užasnim vremenima rata, ubijanja i protjerivanja. Nikada nije lako donositi važne odluke, a njihova cijena se povećava u teškim vremenima. Brojni su svjedoci i dokumenti koji potvrđuju da je fra Krešimir upravljen Božjom milošću i mudrošću kao sin svetoga Franje palio svjetlo u tami, unosio mir u nemirna srca, svjedočio ljubav pred mržnjom. Tako je on stanje rata i ubijanja u svijetu nazivao „ludošću“ citirajući 2. psalam. Jasno se protivio bilo kakvom omjeru snaga oružjem i nasiljem. Ni godinu dana od njegovog izbora za provincijala u Hercegovini je započeo rat. Kao brat koji je služio braći na samom početku rata opominjao je ostale fratre da postoji velika opasnost od „zaraznog utjecaja duha ovog svijeta“. U svojim nastupima i govorima isticao je „da su pred Bogom svi ljudi, bez razlike vjere i imena, braća“, a posebno je cijenio to što su fratri spašavali živote, tješili uplakane i unesrećene te tako čuvali „duhovnu baštinu sv. Franje“. Osobno se fra Krešimir zalagao za 60 zarobljenih ljudi od strane talijanske vojske da ih se oslobodi i pusti kući. Također, osudio je zločine i ubojstva 85 ljudi srpske nacionalnosti čudeći se da se takvo što događa u NDH te nije šutio iz, kako je sam rekao, „odgovornosti pred Bogom i vlastitom savješću“.
Fra Krešimir je uvijek cijenio i branio svakoga čovjeka bez obzira na nacionalnost i vjersku pripadnost. Nije se povodio za ustašama niti za partizanima. Za njega je postojao Božji zakon koji je slijedio u svojoj savjesti kao čovjek i redovnik. Brinuo sa da braća svećenici ostanu među pukom za vrijeme napada od strane partizana. Govorio je da se ne smije svijet ostaviti bez sakramenata i pastirske brige.
Iz jednog pisma fra Kamilu Milasu očituje se fra Krešimirova poslušnost i franjevačka privrženost Crkvi kada na Milasovu želju za buntom odgovara sljedeće: „Nerazboritom svijetu više bi bilo po volji za čas buntovna gesta. Tko vjeruje, da se u tom sastoji fratarski osjećaj, tomu ni sv. Franjo neće biti fratar“.
Po završetku službe provincijala 1943. godine fra Krešimir se vratio na Široki Brijeg gdje je nastavio predavati u gimnaziji sve do 1945. godine. Pred početak partizanskih napada fra Krešimir se povukao na Mostarski Gradac, gdje je i ubijen 6. veljače 1945. godine. S fra Krešimirom su ubijena još petorica braće: fra Augustin Zubac, fra Roland Zlopaša, fra Zvonko Grubišić, fra Rudo Jurić i fra Kornelije Sušac. O njihovom ubojstvu posvjedočio je jedan bivši partizan koji je bio izravni očevidac: „Na red su tada došli fratri. Držali su krunicu. Govorili su da nikakvo zlo nisu napravili, da nizašto nisu krivi i da su narodu samo pomagali, ali milosti nije bilo. Odjeknuli su krvavi rafali i okončali život pravednih mučenika. Nakon toga poubijani su odvučeni dalje od puta. Tijela su im partizani prekrili snijegom. Čistim snijegom prekrivena je i krv na mjestu pogibije nedužnih ljudi, ali zločin nije moguće sakriti ma tko ga činio. To zlodjelo ostavilo je mučan dojam na sve promatrače koji su se u međuvremenu ondje skupili“. Također, svjedokinja Jela Rotim rekla je da su se fratri međusobno ispovjedili prije ubojstva. Druga svjedokinja, Manda Pinjuh vidjela je da je fra Krešimir dao fratrima odrješenje prije smrti te da je blagoslovio partizane riječima: „Bože, oprosti im jer ne znaju što čine“. Prema svjedočanstvima mještana iz Mostarskog Graca fra Krešimirove posljednje riječi koje je uputio partizanima bile su: „Zašto nas bijete, kad nismo ništa skrivili?“
U teškim vremenima fra Krešimir je izabrao pravu stranu – Božju ljubav i pravdu. Nije se bojao podići glas razuma u vremenu ludila, a Božja Riječ mu je bila snaga. Iz te Božje ljepote čudio se mržnji i zlobi te je zato i posljednja rečenica u njegovom životu bila pitanje smisla mržnje i zločina.
Gospodine, daruj nam snage svjedočiti Tebe u svakom trenutku života, a posebno u teškim odlukama i problemima. Neka nam poniznost i strpljivost Tvoga Sina Isusa Krista bude utjehom, a Njegova Riječ svjetiljkom koja svijetli u tami! Po Kristu Gospodinu našemu! Amen.
LITERATURA:
Fra Robert JOLIĆ, dr. fra Krešimir Pandžić (1892.-1945.), u: HERCEGOVAČKA FRANJEVAČKA PROVINCIJA UZNESENJA BDM, Krvlju opečaćeni za nebo, Mostar, 2025., 677-727.
