Nije bogatstvo ni imanje bio njegov problem, nego stav u kojem nije vidio drugoga čovjeka.
Lk 16,19-31
U ono vrijeme: Reče Isus farizejima: »Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve.
Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te bude pokopan. Tada u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara pa zavapi: ’Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.’ Reče nato Abraham: ’Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.’
Nato će bogataš: ’Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. Imam petero braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.’
Kaže Abraham: ’Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!’ A on će: ’O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.’ Reče mu: ’Ako ne slušaju Mojsija i Prorokâ, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.’«
Isus je poučavao svoje učenike o upravljanju i vjernosti u malim stvarima, a sve su to slušali farizeji. Govorio je učenicima o nepoštenom upravitelju koji je rasipao bogataševo imanje, a ovaj ga htjede smijeniti te upravitelj poče bogataševim dužnicima opraštati dobar dio dugova kako bi stekao prijatelje kad izgubi upravu. Zaključujući daje pouku učenicima da u upravljanju prolaznim dobrima budu velikodušni kako bi bili otvoreni za služenje Bogu i Kraljevstvu Božjem. Glavna poanta pouke je: daj i bit ćeš spašen! Farizeji koji su to slušali rugali su se jer su voljeli novac, moć i posjed te je Isusov primjer upravitelja bogataševog imanja izazvao kod njih smijeh i porugu. Tada se obratio njima govoreći o vječnosti Zakona te produbljuje dijalog govoreći prispodobu u kojoj je završetak suprotan od prethodne prispodobe.
Bio je jedan bogat čovjek, kojemu se ne spominje ime, kao da se govori o nekome tko je prošao, jedva da se zna da je živio na zemlji. Odijevao se u grimizni ogrtač koji je bio cijenjen u antičkom vremenu i u visokocijenjeni pamuk koji je davao mekoću njegovoj odjeći koja je gladila njegovu kožu. Njegov osjet je bio ugodan, vanjski dodir sa svijetom bio je topao. Bio je zaštićen od grubosti, realnost je doticao iz jedne udobne pozicije. Bio je imućan, moguć, kako kaže izreka: Tko je moguć, lako mu se obuć. Također, uživao je za stolom. Njegova trpeza bila je ispunjena raznovrsnim jelima. Doslovno, po cijele dane, kako pripovijest navodi, gostio se. Njegovi dani bili su ispunjeni gozbenim slavljima. Ta slavlja bila su raskošna. Izobilje je krasilo njegov stol, bilo je puno više nego je bilo potrebno za njega.
S druge strane bio je čovjek imenom Lazar (Bog pomaže) koji je bio siromah, čovjek sveden na prosjaštvo (πτωχὸς), osoba niskoga stanja koja je oskudijevala, bio je svučen, nije imao ništa. Prosjak kakvog u evanđeljima Isus često spominje. Nalazio se bačen pred bogataševim vratima. U situaciji koju nije izabrao, trpio je u položaju u kojem se našao. Nadalje, njegova situacija bespomoćnosti otežana je dodatnim problemima. Pripovijest kaže da je bio pokriven čirevima. Njegovo tijelo je trpilo nesnošljivu bol, k tome dodir sa svijetom je bio izoliran. Bio je odbačen. Njegova realnost je bila gruba, a stanje bolno i neugodno. Nigdje se u evanđelju ne opisuje ova bolest na grublji način kao ovdje u slučaju Lazara. Pripovijest kaže da je čeznuo, žudio da se nahrani, osjećao je glad na ekstremno teškoj razini. Tražio je ono što je padalo sa bogataševa stola. Ljudska blizina bila je uskraćena, jedino mu je bio pas blizu koji je jeo otpatke sa stola i lizao Lazareve rane onečišćujući ih dodatno.
Lazaru je pogreb bio uskraćen jer je bio onečišćen i siromašan. Bio je ponesen od anđela u krilo Abrahamovo. Bio je u Abrahamovom njedru. Uživao je u njegovom krilu kao dijete u krilu majke i oca. Obasut blizinom i toplinom nalazio se u krilu pravednika, uživao je dom pravednih, onih koji su bili vjerni. U svojim bolima gledao je prema nebu, tražeći mrvice okretao je svoj pogled nauzgor. Ljudska čast i blizina zaobišla ga je, svoj život na zemlji završio je tako da nije ni na samom kraju doživio samilost pokopa. Ostao je kao onaj koji čezne i traži. Nije zahtijevao i kukao, proklinjao nepravdu i tražio zadovoljštinu. Sada počiva u Abrahamovim njedrima. Sve dragocjeno stavlja se u njedra, u krilo. Počiva poput Ivana na Isusovim grudima na Euharistiji.
Umro je i bogataš. Bio je pokopan kako i dolikuje. Jedino je smrt bila sličnost njegovog i Lazarevog života. Nakon pokopa bogataš je došao u ispitavanje mučenjem. U tim teškim trenucima podigao je oči. Teškoća mu je dala vidjeti. Njegov obzor postao je širi. Priznaje se potrebitim, sada primjećuje svijet oko sebe. Abrahama zove Oče, doslovno ispušta zvuk. Priznaje da je Abraham pravednik. Traži od Abrahama smilovanje i da pusti Lazara, kojemu poznaje ime, da umoči vršak prsta u vodu kako bi osvježio njegov jezik. A on mu uzvaraća sa dijete. To je govor nježnosti na temelju milosrdnog prihvaćanja. Bogataš i dalje, unatoč mukama, ima stav gospodara koji traži od Lazara uslugu. Abraham ga poziva da prizove u misao sebi da je primio ono što je bio dužan i drugima dati, ono što i drugi treba. Nije bogatstvo ni imanje bio njegov problem, nego stav u kojem nije vidio drugoga čovjeka. Uskratio je blizinu drugim ljudima, a za blizinom i prihvaćenošću čeznuo je Lazar koji je primio ono loše u samoći patnje. Lazar je utješen u krilu pravednika, uživa blizinu i nježnost koja mu je na zemlji bila uskraćena.
Provalija između patnje i uživanja pravednika govori o slobodi na zemlji koja ima svoj rok trajanja. Niti ovi iz patnje mogu prijeći u uživanje, a ni ovi iz uživanja u patnju. Istinska sloboda ne ide bez ljubavi i odgovornosti. Abraham ima milosrdan pogled, ali sloboda je ostala kako na Lazaru tako i na bogatašu. Bogataš u muci osjeća potrebitost te postaje otvoren za potrebe svojih bližnjih, svoje braće. Nije bio operiran od mogućnosti činjenja dobra drugima dok je bio na zemlji, ali je gledao samo u svoj stol. Abraham mu govori da je dosta da slušaju Mojsija i Proroke, ali bogataš smatra da bi Lazarov povratak od mrtvih bio pravo svjedočanstvo po kojem bi se njegova braća obratila, promijenila svoj način razmišljanja. Teško je to zamisliti, jer je za pretpostaviti da i nisu znali da je Lazar umro, stoga im Lazarov dolazak ne bi značio. Čovjek kojeg nisu primijetili i pružili mu blizinu ne bi ostavio traga u njihovom životu kada bi i na čudesan način ponovno došao. Abraham kaže da ne bi povjerovali i da netko uskrsne od mrtvih.
Isus je tokom zemaljskog života išao po selima i gradovima navješćujući Radosnu vijest i liječeći od raznih bolesti. Dirao je rane ljudi, naviještao je Kraljevstvo Božje. U boli i patnji osamljenosti podnio je muku križa. Van gradskih vrata bio je raspet kao razbojnik, potpuno svučen i gol.
„On je u dane svoga zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bî uslišan zbog svoje predanosti: premda je Sin, iz onoga što prepati, naviknu slušati i, postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju začetnik vječnoga spasenja.“ (Heb 5, 7-9) Mojsije i Proroci naviještali su Isusa koji je punina spasenja.
