Sveta Stolica je 20. listopada 2009. službeno (i neočekivano) izjavila kako će papa Benedikt XVI. izdati Apostolsku konstituciju (najviši oblik papinskog dokumenta) kojom će omogućiti skupinama anglikanskih klerika i laika stupanje u "puno i vidljivo zajedništvo s Katoličkom crkvom".
Iako se o ovome pričalo još od 2007., nedavna odluka predstavlja iznenađenje većini katolika i anglikanaca.
Imajući na umu crkvenu povijest, možemo se lako prisjetiti kako je papa Grgur Veliki krajem šestog stoljeća poslao misionare u Englesku navijestiti Kristovo evanđelje i uspostaviti Katoličku crkvu. 598. godine papa Grgur je odredio Canterbury kao crkveno upravno sjedište. Engleska je ostala pod papinskim pastoralnim nadzorom sve do 1534. kad se engleski kralj Henry VIII. proglasio "poglavarom Engleske crkve" – "caput ecclesiae anglicanae". Unatoč političkom odvajanju, Henry je ostao vjeran starim (katoličkim) obredima te zahtijevao od anglikanskih svećenika da obdržavaju celibat i prakticiraju rimsku liturgiju. No, s druge strane, Henry je pokazao velik apetit za bogatstvima redovničkih samostana diljem Engleske… Nakon smrti Henryja VIII., na vlast je došao njegov sin Edward VI. On je, kao protestant, odobrio uvođenje reformiranog engleskog obreda, koji je bio i ostao poznat kao "The Book of Common Prayer" ("Knjiga zajedničke molitve") iz 1549. Iščitana liturgija iz "Knjige zajedničke molitve" (i kasnijih izdanja) otkriva pažljivi spoj srednjovjekovne katoličke pobožnosti i određenih protestantskih elemenata.
Kolonizirajući svijet, engleska je kraljica Elizabeta širila nacionalnu Englesku crkvu. U Americi je to danas npr. Američka episkopalna crkva. Novi svjetski konglomerat nacionalnih crkava postao je poznat i kao Anglikanska zajednica. Anglikanci su podijeljeni u tri veće zajednice: "High Church" ("Visoka crkva"), koja naginje katoličanstvu, "Low Church" ("Niska crkva"), koja naginje protestantizmu, i "Broad Church", koja je sastavljena većim dijelom od liberalnih anglikanaca. Zbog određenih neslaganja u nauku i praksi, postoje napetosti između brojnih anglikanskih frakcija. Jedan dio anglikanskog klera te Božjeg naroda, nezadovoljan sadašnjim stanjem u Anglikanskoj zajednici, zavapio je Papi u pomoć. Ono što je potaknulo skupine anglikanskih vjernika na odluku da stupe u Katoličku crkvu bile su neke odluke koje je posljednjih godina donijela anglikanska zajednica kao što su npr. ređenje žena za biskupe, ređenje biskupa koji su se deklarirali kao homoseksualci kao i mogućnost ženidbe homoseksualnih parova. Papa im "Apostolskom konstitucijom" želi poručiti: "Dođite kući! Rim vam otvara svoja vrata."
Gotovo svi (čitaniji) mediji objavili su izjavu Svete Stolice o stupanju anglikanaca u Katoličku crkvu. No, postoji nekoliko dezinformacijskih zabluda koje se u medijima redovito predstavljaju kao gotove činjenice.
Zabluda no. 1: "Papa je ovcokradica." (op.a. ovcokradica – čovjek koji krade ovce).
Papina navodna krađa "ovaca" jest jedan od popularnijih izričaja u svjetovnim medijima. Prema njima, Sveti otac je pokrenuo medijsku kampanju kojom želi "dokrajčiti" Anglikansku zajednicu koja je trenutno, ruku na srce, grogirana. Nesretni se canterburyjski nadbiskup bori ne bi li uspješno održao konce u svojim rukama i odjednom - iznenađenje: Papa s ponudom (koja se, naravno, teško odbija) za anglikanske duše šokira cijelu javnost. Ali treba imat na umu da su anglikanci prvi pokrenuli konačno rješavanje statusa quo . I nije riječ o jednom ili dvojici pripadnika Anglikanske zajednice nego o tisućama i tisućama anglikanaca, među kojima su i biskupa, svećenika, đakona te laika. Anglikanski biskupi iz nekoliko država poslali su privatna pisma Svetoj Stolici. Oni žele izlaz. Oni žele biti – katolici. Papa samo odgovara onima koji traže njegovo okrilje. On jednostavno pruža svoj pastirski štap nad one kojima je potrebna njegova zaštita.
Zabluda no. 2.: "Rim priprema svijet na oženjeno svećenstvo. Svećenici će se za koju godinu moći ženiti."
Apostolskom konstitucijom papa Benedikt XVI. uveo je kanonski status koji predviđa "korporativno udruživanje" putem ustanovljivanja osobnih ordinarijata koji omogućuju anglikanskim vjernicima da stupe u puno jedinstvo s Katoličkom crkvom i "istodobno sačuvaju" – kako se ističe u prigodnoj popratnoj noti Kongregacije za nauk vjere – "sastavnice specifične anglikanske duhovne i liturgijske baštine".
Pastoralno vodstvo za te skupine vjernika osiguravat će osobni ordinarijat. Apostolska konstitucija predviđa kanonski model u kojem je moguće zaređivanje za katoličke svećenike oženjenih klerika iz anglikanske zajednice. Međutim, povijesni i ekumenski razlozi ne dopuštaju ređenje oženjenih muškaraca za biskupe kako u Katoličkoj tako u Pravoslavnoj crkvi. Stoga Konstitucija određuje da ordinarij može biti neoženjeni svećenik ili biskup. Dakle, povratak anglikanaca u Katoličku crkvu ne znači da Vatikan priprema javnost za promjenu po pitanju svećeničkog celibata. Štoviše, "novopridošli" anglikanski klerici bit će ponovno ređeni zato što Sveta Stolica ne priznaje valjanost anglikanskog ređenja. Uostalom, onaj koji je primio sakrament svetog reda ne može primiti sakrament ženidbe.
Zabluda no. 3: "Rim se konačno pomirio s protestantskom reformacijom."
Ova se zabluda temelji na liturgijskim normama prihvaćenim od strane službenog Rima za korištenje od strane anglikanskih konvertita. Medijsku dezinformaciju tumače na slijedeći način: anglikanska "Knjiga zajedničke molitve" jest knjiga protestantskog bogoštovlja. Rim dopušta upotrebu protestantske liturgije. Dakle, Rim je konačno kapitulirao pred protestantizmom. Ali zaboravlja se spomenuti kako je svojevremeno kardinal Ratzinger uredio liturgijske knjige namijenjene anglikancima rimskog obreda, pri čemu su iz anglikanske "Knjige zajedničke molitve" odstranjeni protestantski elementi koji su se kosili s katoličkim naukom (kao npr. Cranmerova molitva posvećenja). Tako je "The Book of Divine Worship" pročišćena verzija anglikanske "The Book of Common Prayer". Tako se uspješno stvara ravnoteža između skrbi da se očuva vrijedno anglikansko liturgijsko i duhovno nasljeđe i, s druge strane, da anglikanske skupine i njihov kler budu integrirani u Katoličku crkvu.
Ovaj Papin potez je samo nastavak njegovog rada s anglikancima za vrijeme njegovog angažmana u '80-im i '90-im. On ih razumije. No, mi uopće ne znamo koliko će anglikanaca uopće prihvatiti Papinu ponudu. Možda ovaj Papin potez prouzroči "povratnički" val svjetskih razmjera, a možda sve ostane na nekoliko stotina tisuća "odazvanih".
Apostolska konstitucija koja će uskoro biti objavljena nudi razuman i čak što više nužan odgovor na globalni fenomen, pružajući jedinstven kanonski model za sveopću Crkvu koji je prilagodljiv različitim lokalnim situacijama i, u svojoj univerzalnoj primjeni, prikladan za bivše anglikance. Prema odredbama apostolske konstitucije, pastoralni nadzor i vodstvo za skupine bivših anglikanaca bit će osigurano pomoću osobnih ordinarijata čiji će se ordinarij uobičajeno postavljati iz redova bivšeg anglikanskog klera. Ovi će osobni ordinarijati biti formirani prema potrebi, u dogovoru s mjesnim biskupskim konferencijama, a njihova će struktura na neki način sličiti vojnim ordinarijatima koji postoje u mnogim zemljama kako bi osigurali pastoralnu skrb za članove oružanih snaga i njihove obitelji širom svijeta.
Osobni ordinarijati, uspostavljeni Apostolskom konstitucijom, mogu se promatrati kao još jedan korak prema realizaciji težnji za punim, vidljivim jedinstvom u Crkvi Kristovoj, kao jednim od glavnih ciljeva ekumenskoga pokreta – "da svi budu jedno" (Iv 17, 21).
Imajući na umu crkvenu povijest, možemo se lako prisjetiti kako je papa Grgur Veliki krajem šestog stoljeća poslao misionare u Englesku navijestiti Kristovo evanđelje i uspostaviti Katoličku crkvu. 598. godine papa Grgur je odredio Canterbury kao crkveno upravno sjedište. Engleska je ostala pod papinskim pastoralnim nadzorom sve do 1534. kad se engleski kralj Henry VIII. proglasio "poglavarom Engleske crkve" – "caput ecclesiae anglicanae". Unatoč političkom odvajanju, Henry je ostao vjeran starim (katoličkim) obredima te zahtijevao od anglikanskih svećenika da obdržavaju celibat i prakticiraju rimsku liturgiju. No, s druge strane, Henry je pokazao velik apetit za bogatstvima redovničkih samostana diljem Engleske… Nakon smrti Henryja VIII., na vlast je došao njegov sin Edward VI. On je, kao protestant, odobrio uvođenje reformiranog engleskog obreda, koji je bio i ostao poznat kao "The Book of Common Prayer" ("Knjiga zajedničke molitve") iz 1549. Iščitana liturgija iz "Knjige zajedničke molitve" (i kasnijih izdanja) otkriva pažljivi spoj srednjovjekovne katoličke pobožnosti i određenih protestantskih elemenata.
Kolonizirajući svijet, engleska je kraljica Elizabeta širila nacionalnu Englesku crkvu. U Americi je to danas npr. Američka episkopalna crkva. Novi svjetski konglomerat nacionalnih crkava postao je poznat i kao Anglikanska zajednica. Anglikanci su podijeljeni u tri veće zajednice: "High Church" ("Visoka crkva"), koja naginje katoličanstvu, "Low Church" ("Niska crkva"), koja naginje protestantizmu, i "Broad Church", koja je sastavljena većim dijelom od liberalnih anglikanaca. Zbog određenih neslaganja u nauku i praksi, postoje napetosti između brojnih anglikanskih frakcija. Jedan dio anglikanskog klera te Božjeg naroda, nezadovoljan sadašnjim stanjem u Anglikanskoj zajednici, zavapio je Papi u pomoć. Ono što je potaknulo skupine anglikanskih vjernika na odluku da stupe u Katoličku crkvu bile su neke odluke koje je posljednjih godina donijela anglikanska zajednica kao što su npr. ređenje žena za biskupe, ređenje biskupa koji su se deklarirali kao homoseksualci kao i mogućnost ženidbe homoseksualnih parova. Papa im "Apostolskom konstitucijom" želi poručiti: "Dođite kući! Rim vam otvara svoja vrata." Gotovo svi (čitaniji) mediji objavili su izjavu Svete Stolice o stupanju anglikanaca u Katoličku crkvu. No, postoji nekoliko dezinformacijskih zabluda koje se u medijima redovito predstavljaju kao gotove činjenice.
Zabluda no. 1: "Papa je ovcokradica." (op.a. ovcokradica – čovjek koji krade ovce).
Papina navodna krađa "ovaca" jest jedan od popularnijih izričaja u svjetovnim medijima. Prema njima, Sveti otac je pokrenuo medijsku kampanju kojom želi "dokrajčiti" Anglikansku zajednicu koja je trenutno, ruku na srce, grogirana. Nesretni se canterburyjski nadbiskup bori ne bi li uspješno održao konce u svojim rukama i odjednom - iznenađenje: Papa s ponudom (koja se, naravno, teško odbija) za anglikanske duše šokira cijelu javnost. Ali treba imat na umu da su anglikanci prvi pokrenuli konačno rješavanje statusa quo . I nije riječ o jednom ili dvojici pripadnika Anglikanske zajednice nego o tisućama i tisućama anglikanaca, među kojima su i biskupa, svećenika, đakona te laika. Anglikanski biskupi iz nekoliko država poslali su privatna pisma Svetoj Stolici. Oni žele izlaz. Oni žele biti – katolici. Papa samo odgovara onima koji traže njegovo okrilje. On jednostavno pruža svoj pastirski štap nad one kojima je potrebna njegova zaštita.
Zabluda no. 2.: "Rim priprema svijet na oženjeno svećenstvo. Svećenici će se za koju godinu moći ženiti."
Apostolskom konstitucijom papa Benedikt XVI. uveo je kanonski status koji predviđa "korporativno udruživanje" putem ustanovljivanja osobnih ordinarijata koji omogućuju anglikanskim vjernicima da stupe u puno jedinstvo s Katoličkom crkvom i "istodobno sačuvaju" – kako se ističe u prigodnoj popratnoj noti Kongregacije za nauk vjere – "sastavnice specifične anglikanske duhovne i liturgijske baštine".
Pastoralno vodstvo za te skupine vjernika osiguravat će osobni ordinarijat. Apostolska konstitucija predviđa kanonski model u kojem je moguće zaređivanje za katoličke svećenike oženjenih klerika iz anglikanske zajednice. Međutim, povijesni i ekumenski razlozi ne dopuštaju ređenje oženjenih muškaraca za biskupe kako u Katoličkoj tako u Pravoslavnoj crkvi. Stoga Konstitucija određuje da ordinarij može biti neoženjeni svećenik ili biskup. Dakle, povratak anglikanaca u Katoličku crkvu ne znači da Vatikan priprema javnost za promjenu po pitanju svećeničkog celibata. Štoviše, "novopridošli" anglikanski klerici bit će ponovno ređeni zato što Sveta Stolica ne priznaje valjanost anglikanskog ređenja. Uostalom, onaj koji je primio sakrament svetog reda ne može primiti sakrament ženidbe.
Zabluda no. 3: "Rim se konačno pomirio s protestantskom reformacijom."
Ova se zabluda temelji na liturgijskim normama prihvaćenim od strane službenog Rima za korištenje od strane anglikanskih konvertita. Medijsku dezinformaciju tumače na slijedeći način: anglikanska "Knjiga zajedničke molitve" jest knjiga protestantskog bogoštovlja. Rim dopušta upotrebu protestantske liturgije. Dakle, Rim je konačno kapitulirao pred protestantizmom. Ali zaboravlja se spomenuti kako je svojevremeno kardinal Ratzinger uredio liturgijske knjige namijenjene anglikancima rimskog obreda, pri čemu su iz anglikanske "Knjige zajedničke molitve" odstranjeni protestantski elementi koji su se kosili s katoličkim naukom (kao npr. Cranmerova molitva posvećenja). Tako je "The Book of Divine Worship" pročišćena verzija anglikanske "The Book of Common Prayer". Tako se uspješno stvara ravnoteža između skrbi da se očuva vrijedno anglikansko liturgijsko i duhovno nasljeđe i, s druge strane, da anglikanske skupine i njihov kler budu integrirani u Katoličku crkvu.
Ovaj Papin potez je samo nastavak njegovog rada s anglikancima za vrijeme njegovog angažmana u '80-im i '90-im. On ih razumije. No, mi uopće ne znamo koliko će anglikanaca uopće prihvatiti Papinu ponudu. Možda ovaj Papin potez prouzroči "povratnički" val svjetskih razmjera, a možda sve ostane na nekoliko stotina tisuća "odazvanih". Apostolska konstitucija koja će uskoro biti objavljena nudi razuman i čak što više nužan odgovor na globalni fenomen, pružajući jedinstven kanonski model za sveopću Crkvu koji je prilagodljiv različitim lokalnim situacijama i, u svojoj univerzalnoj primjeni, prikladan za bivše anglikance. Prema odredbama apostolske konstitucije, pastoralni nadzor i vodstvo za skupine bivših anglikanaca bit će osigurano pomoću osobnih ordinarijata čiji će se ordinarij uobičajeno postavljati iz redova bivšeg anglikanskog klera. Ovi će osobni ordinarijati biti formirani prema potrebi, u dogovoru s mjesnim biskupskim konferencijama, a njihova će struktura na neki način sličiti vojnim ordinarijatima koji postoje u mnogim zemljama kako bi osigurali pastoralnu skrb za članove oružanih snaga i njihove obitelji širom svijeta.
Osobni ordinarijati, uspostavljeni Apostolskom konstitucijom, mogu se promatrati kao još jedan korak prema realizaciji težnji za punim, vidljivim jedinstvom u Crkvi Kristovoj, kao jednim od glavnih ciljeva ekumenskoga pokreta – "da svi budu jedno" (Iv 17, 21).
