Ako ne ispadne onako kako očekujemo, pitamo se gdje je Bog ili kakav je to Bog koji ne želi ništa promijeniti u našim životima, a zapravo smo mi ti koji nemamo namjeru mijenjati sebe, nego pokušavamo promijeniti sve oko nas, pa i samoga Boga, na način da ga prilagodimo svojim situacijama i ishodima koje mi smatramo najboljima za nas.
Lk 1, 1-4; 4,14-21
Kad već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama – kako nam to predadoše oni koji od početka bijahu očevici i sluge Riječi – pošto sam sve, od početka, pomno ispitao, naumih i ja tebi, vrli Teofile, sve po redu napisati da se tako osvjedočiš o pouzdanosti svega u čemu si poučen.
U ono vrijeme: Isus se u snazi Duha vrati u Galileju te glas o njemu puče po svoj okolici. I slavljen od sviju, naučavaše po njihovim sinagogama.
I dođe u Nazaret, gdje bijaše othranjen. I uđe po svom običaju na dan subotni u sinagogu te ustane čitati. Pruže mu Knjigu proroka Izaije. On razvije knjigu i nađe mjesto gdje stoji napisano:
»Duh Gospodnji na meni je
jer me pomaza!
On me posla blagovjesnikom biti siromasima,
proglasiti sužnjima oslobođenje,
vid slijepima,
na slobodu pustiti potlačene,
proglasiti godinu milosti Gospodnje.«
Tada savi knjigu, vrati je poslužitelju i sjede. Oči sviju u sinagogi bijahu uprte u njega. On im progovori: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.«
Evanđelje koje je ove nedjelje Crkva stavila pred nas uzeto je iz dva dijela. U prvom dijelu, koji je ujedno i sami početak Evanđelja, evanđelist Luka piše svome učeniku Teofilu, pozivajući se na neka već postojeća zapisana izvješća o Isusu, i objašnjava mu da je i on naumio zapisati sve te događaje kako bi ga još više učvrstio u vjeri i pouzdanosti onoga u čemu je poučen. Luka je, dakle, pažljivo ispitao sve one koji su nešto vidjeli i saslušao one koji su nešto čuli. Teofil je vjerojatno bio među onima koju su nešto čuli o Isusu i o nečemu je bio poučen, a sada mu Luka piše sve te događaje, ne samo kako bi ih on imao u pisanom obliku, već kako bi učvrstio Teofila da od slušatelja Riječi prijeđe u onoga koji tu Riječ živi i poslužuje drugima.
Na isto to nas poziva Evanđelje danas - da ne ostanemo samo na tome da smo nešto čuli o Isusu, da ne budemo samo slušatelji nekih događaja o Isusu. Da ne (p)ostanemo oni koji dođu nedjeljom na svetu misu i slušaju Božju riječ, ali je po završetku mise ili na izlazu iz crkve već zaborave. Onda se takvi nepromijenjeni vraćaju u svoju okolinu, među svoje obitelji i prijatelje pa zatim optužuju Boga za probleme koji su ih snašli, ne znajući da je rješenje tih problema upravo u onome u koga upiru prstom i smatraju krivcem. Rješenje za koje su čuli, ali ga nisu proveli u djelo, jer nije dovoljno samo čuti! Nismo pozvani biti samo slušatelji, nego i vršitelji Riječi. Ona nam nije naviještena da je se prisjećamo poput neke starine iz prošlosti, nego je Riječ koju moramo sebi posvijestiti u sadašnjosti da ono što smo čuli sada i živimo.
U drugom dijelu Evanđelja, Luka spominje kako se Isus, vođen Duhom, vraća u Galileju u Nazaret. Isus se vraća u svoje mjesto, tamo gdje je odrastao, među svoje prijatelje iz djetinjstva i poznanike, pun Duha Svetoga.
Duh Sveti je važan dio Isusova djelovanja. S njim Isus surađuje i tako nam želi pokazati kako ništa ne čini svojom voljom te da nije došao sam od sebe, nego da je poslan od Oca koji će po Njemu izvršiti svoja obećanja.
A što ja činim?
Osjećam li toga Duha u sebi ili svojoj obitelji? Ima li uopće toga Duha među mojim prijateljima i poznanicima? Duh Sveti je vodio Isusa, a tko mene vodi?
Idemo na svetu misu i susrećemo se s Bogom u Euharistiji te stalno slušamo čitanja koja smo čuli toliko puta da ih znamo napamet, ali se u našem životu i dalje ništa ne mijenja. Zašto?
Možda zato što vrlo često na Boga gledamo kao na nekoga tko mora, jer je Bog, ispuniti sve naše želje i naše planove. I to onako kako smo mi to u sebi zamislili, a ne da Bog ispunja svoja obećanja. Ako ne ispadne onako kako očekujemo, pitamo se gdje je Bog ili kakav je to Bog koji ne želi ništa promijeniti u našim životima, a zapravo smo mi ti koji nemamo namjeru mijenjati sebe, nego pokušavamo promijeniti sve oko nas, pa i samoga Boga, na način da ga prilagodimo svojim situacijama i ishodima koje mi smatramo najboljima za nas. Zapravo tako želimo biti Bogu bog. Njime, koji nam daje život, želimo upravljati kako bi taj isti život produžili, osigurali ili kontrolirali. Često onda u svom životu i ne osjećamo prisutnost Duha Svetoga jer ni ne tražimo od Njega da nas On vodi, nego da nam pokaže kako da mi vodimo.
Zato je ono što je Isus pročitao iz Knjige proroka Izaije mnogima tada bilo, a možda je i danas, poput pljuske jer Isus nije bio ono što su oni očekivali od njega.
»Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.«
Ove riječi proroka Izaije Isus primjenjuje na sebe jer su se u Njemu i ispunile. On nije došao sam od sebe, već kako kaže u Knjizi proroka Izaije ''Duh Gospodnji na meni je...'' što evanđelist Luka i bilježi na nekoliko mjesta, spominjući kako je Isus pun Duha Svetoga, u snazi Duha i vođen Duhom itd. Luka time naglašava važnost Duha Svetoga u Isusovu životu.
Isus dalje čita kako nije došao ni radi bogataša ni vladara, nego radi siromašnih i potlačenih, radi slijepih kojima će vratiti vid, onih koji su odavno bez nade da im vrati nadu i radi svih onih koji su potrebni milosrđa Gospodnjega.
No, to nije bio Bog kakvog su neki tada zamišljali. Oni su imali svoju sliku Boga kao vladara koji će voditi njihov narod, a udariti i satrti sve ostale narode. Isus je bio nešto potpuno drugo i, zato što nije ispunio njihova očekivanja, neki su već tada otišli od Isusa, neki ga zamrzili i htjeli strmoglaviti.
Vidimo da i danas mnogi napuštaju vjeru i odlaze od Boga, jer ne ispunjava njihova očekivanja ili jer se jednostavno više ne uklapa u današnje "moderne i savršene" živote koje smo sami osmislili bez Boga, tako da nam onda Bog i ne treba. Odlučili smo biti dovoljni sami sebi, a pravi i jedini Bog nam ne treba jer nije po našoj volji.
Jednom sam negdje pročitao rečenicu koja kaže kako su znanost i tehnologija toliko unaprijedili svijet i podigli ga sve do zvijezda, ali ipak nisu bili sposobni usrećiti čovjeka na zemlji. Ova rečenica nije bila kritika usmjerena prema znanosti i tehnologiji, već skretanje pozornosti na to kako smo kao društvo gotovo sve ostvarili, postigli, izgradili i tako ''skinuli zvijezde s neba'', ali i dalje smo ostali nesretni ovdje na zemlji, iako imamo sve što ljudi prije nas nisu mogli ni zamisliti, a kamoli posjedovati. Sve te prolazne, materijalne stvari mogu nam dati prividnu sreću, nekakav lažni osjećaj spokoja, ali, kako su tek prolazne, nismo u mogućnosti ništa od njih sačuvati za neprolazno i vječno, odnosno za dušu, pa se opet vraćamo u tmurnu kolotečinu nezadovoljstva i Bogom i životom.
Evanđelje završava rečenicom koju Isus izgovara: »Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.« Bog je zato među nama. Isus je zato došao. Da ispuni volju Božju, Božja obećanja. Tako se i sada, u vremenu u kojem mi živimo, Bog i nama otkriva. Otkriva se upravo u Euharistiji na koju smo pozvani i u Evanđelju koje nam se danas naviješta u crkvama. Na nama je zato da ga neprestano tražimo i napravimo iskorak, da od dosadašnjih slušatelja Riječi prijeđemo u one koji u svom životu vrše Božju riječ i volju, a ne svoju. Samo tako nas onda Bog nikada neće razočarati, niti će biti onaj krivac u kojega upiremo prst, nego naprotiv, rješenje svih naših problema koje trebamo svima razglašavati.
Na tom putu imamo i najbolji primjer i uzor, Blaženu Djevicu Mariju. Ona je bila ta koja je po Anđelu čula glas Gospodnji, tu Božju riječ kao što je i mi danas čujemo u Evanđelju. Marija ju je čula, o njoj razmišljala i dala svoj odgovor. Izustila je svoju riječ, a prigrlila vječnu, Božju riječ rekavši ''neka mi bude po Tvojoj riječi!“
Odzvanja li ovo Evanđelje u tvojim ušima danas?
Jer Bog čeka na tvoj korak i tvoje ''neka mi bude po Tvojoj riječi!''.
