Odgovor gubavaca na učiteljevu uputu je posluh. Oni idu na put kojim ih Isus šalje. Njihovo putovanje postaje novo rađanje, iz života u smrt.
Lk 17,11-19
Dok je Isus putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset gubavaca. Zaustave se podaleko i zavape: »Isuse, Učitelju, smiluj nam se!« Kad ih Isus ugleda, reče im: »Idite, pokažite se svećenicima!« I dok su išli, očistiše se. Jedan od njih, vidjevši da je ozdravio, vrati se slaveći Boga u sav glas. Baci se ničice k Isusovim nogama zahvaljujući mu. A to bijaše neki Samarijanac. Nato Isus primijeti: »Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica? Ne nađe li se nijedan koji bi se vratio i podao slavu Bogu, osim ovoga tuđinca?« A njemu reče: »Ustani! Idi! Tvoja te vjera spasila!«
Život je prepun prolaza, kraćih ili duljih, nepoznatih i nama dobro znanih, skrivenih i javnih… Svaki čovjek bira luda i kako proći, s kime ili čime ići. Iako je moć izbora ogromna, mnoge stvari čovjek u životu direktno ne izabire, nego na njih u slobodi odgovara. Za razliku od ljudi, priroda živi intuicijom, prepuštena nekom tajnom i simetričnom zakonu. Takva vrsta prepuštanja je ovisna o onome kome se prepušta. Spontanost ili prepuštenost su uglavnom velike nepoznanice, iako život u svakom putovanju kojim prolazimo daruje ono neisplanirano, neočekivano i dragocjeno. Isusov život obilježen je putovanjima. On je stalno u pokretu, kojem ne nedostaju trenutci osame i zaustavljanja. Put u Jeruzalem ima vlastitu rutu, prolazi između Samarije i Galileje. Samarija je za Židove bila pogansko mjesto, dok sa Isusom poprima novo značenje. A Galileja je prostor na kojem je Isus najviše djelovao. Iako je za Isusa taj prolaz bio poznat, susret s gubavcima otvara jednu novu perspektivu. Susret Isusa i gubavaca odaje potpuni zaokret mentaliteta i doživljaja ljudi prema onima koji su oboljeli od gube.
Guba ili lepra je kronična zarazna bolest koja napada kožu, njeni su simptomi čirevi i ljuštenje kože, koja je najveći organ. Osim vidljivog fizičkog oboljenja, guba je podrazumijevala izoliranost, isključenost iz života i zajednice. Gubav je čovjek obično bio sam na periferijama grada, pokriven tkaninom sa zvonom u rukama, uz poklik nečist! Ovdje je grupa od deset gubavaca, koje je povezala ista sudbina. Ljudi sa istim bolima povezuju se u zajednicu, držeći tako jedni druge. Zajedništvo gubavaca prelilo se u njihovo djelovanje i vapaj. Oni ostaju udaljeni od Isusa, ganuti vape za pomoć. Ime kojim zazivaju Isusa je učitelj. Međutim na njihov vapaj Isus ne odgovara nego ih preusmjerava svećenicima. Pravi učitelj ne daje rješenja nego put do rješenja. Svećenici su bili oni koji u slučaju gube daju proglas o čistoj ili nečistoj osobi. Odgovor gubavaca na učiteljevu uputu je posluh. Oni idu na put kojim ih Isus šalje. Njihovo putovanje postaje novo rađanje, iz života u smrt. Prestankom gube tijelo postaje opet kao u malog djeteta (2Kr 5,14).
Guba nije samo fizička nečistoća, ona može biti i duhovna, koja nas udaljava od Boga i ljudi. Svaki je grijeh neka nečistoća. Proces čišćenja i oslobađanja daruje i vraća dostojanstvo djeteta Božjega. Za oslobođenje od naših nečistoća Majka Crkva slavi sakramente ozdravljenja – sakrament pokore i sakrament bolesničkog pomazanja. To su sakramenti koji nas opetovano vraćaju u život s Kristom. Nakon ozdravljenja jedan od gubavaca postupa suprotno od grupe. Taj je hrabri čin jako rijedak, jer se uglavnom vodimo za većinom, kako u dobru tako i u zlu. On ne ide rutom Zakona, nego ga nadilazi zahvaljivanjem. Svjestan milosti susreta s Isusom, opet se vraća na to iskustvo prolaza. U jednom je prolazu susreo onoga koji ga je vratio u život. On sada prilazi bliže, viče u sav glas i baca se nice pred Isusove noge. Slavlje Boga u sav glas predstavlja svrhu našega života. Put gubavca je put svetaca. Guba koja ih vjerno prati kao noć dan, dok ne ugledavši svjetlo oni ponizno moleći zadobiju milost, za koju neprestano zahvaljuju Bogu. Zahvalnost je put svetosti. Primjetna je prostorna igra vapaja daljine i zahvale blizine. Otuđenost koja je dovela do zajedništva istih i sloboda koja je nadišla zajedništvo iste boli. Odgovor na povratak očišćenog gubavca kao i prethodni odgovor na molitvu osvjetljuje drugu stranu i način Isusova razmišljanja.
Svi su doživjeli jednaku milost susreta, koji ih je očistio i oslobodio, međutim samo se jedan vratio na to iskustvo susreta s Isusom. Slava i hvala Bogu koja je svrha našega života nije pronašla mjesto u ustima devetorice nego samo jednoga, koji je tuđinac. Njegova otuđenost nije od Boga, nego od grupe ljudi. Društva i ljudi s kojima boravimo imaju ogroman utjecaj na naše živote. Iako ljudi tako često misle da oni u potpunosti kontroliraju svoj život, situacije i djelovanja kažu suprotno. Tako su rijetki oni koji se otuđe iz društava koja ih odvajaju od Boga. Taj jedan je tuđinac one grupe koja je bila zarobljena istom nečistoćom.
Psalmist pjeva: Volim biti na pragu Doma Boga svoga nego boraviti u šatorima grešnika (Ps 84,11). Ovaj se Samarijanac vratio na prag Božji. S druge strane postoje šatori koji ne moraju nužno imati loše namjere, ali te dobre ne vode konačnoj svrsi, nego različitim sebičnim interesima i ciljevima. Susret s Isusom uvodi u slobodu od grupacija, šatora i društava koja nas nemilo vežu i gotovo nikada ne puštaju. Dok se Isus s vlašću i direktno obraća Samarijancu, on je kroz prolaz svoga puta nastavio ići dalje. To je put vjere koji započinje osluškivanjem te kroz slobodu rađa zahvalnošću.
