U samostanu hercegovačkih franjevaca u zagrebu, u četvrtak 21. svibnja, u 19 sati - biti će predstavljena knjiga Hodočašće, čiji je autor naš odgojitelj i poznati hercegovački franjevac fra Svetozar Kraljević. To je dobra prigoda za kratki intervju s našim meštrom...
Dragi meštre, ovih dana
će u našem samostanu biti predstavljena tvoja nova knjiga koja nosi naziv
Hodočašće. O kakvoj se knjizi radi i zašto baš takav naziv?
Od
najranijega vremena od kad se sjećam, dakle od sredine pedesetih godina, gledam svijet, život i ljude u njemu. Kako sve
to nazvati? Nisam se mogao sjetiti bolje
riječi. Hodočašće je sve što se događa i u mome životu i u životima ljudi oko
mene. Sve bi trebalo biti hodočašće. Hodočasnici su kao djeca: radoznali,
spremni učiti i rasti, a nekada i nepodopštinu napraviti. Posebno sam o
hodočašću učio od hodočasnika u Međugorju. Knjiga je skup eseja ili propovijedi
koje su nastale u proteklih dvadesetak godina.
Isprepletena je pričama koje pozivaju na razmišljanje.
Listajući ovu knjigu ne
može se ne primijetiti njezina životnost i slikovitost pa i onda kada se govori
i o najvećim tajnama. Zašto si se odlučio za baš takav govor?
Ne mogu zanijekati sebe. Apstraktno učenje i razmišljanje i u školi i u životu nikada mi nisu dobro išli. Život gledam u konkretnim stvarima i u konkretnim pričama. Bez priče ne može. Kod nas u selu gdje sam rođen, na sve strane nalaze se zidovi. Kad se jedan zid »sori«, ne može se tada teoretizirati. S pokojnim Ocem išao sam popravljati zid. Nekada ga je trebalo graditi sasvim iznova. Drugoga puta nije bilo.
Ovo je knjiga u kojoj
su sabrane neke od propovijedi iz protekla dva desetljeća. Zanimljivo je kako
su i one „stare“ propovijedi i teme kojima se u njima baviš još uvijek jednako
aktualne. Što nam to govori o životu?
Istine
i temeljne vrednote, iskustvo što ga čovjek u hodu skuplja, uvijek su isti i ostaju
isti. Istina, pakiranje se s vremenom mijenja, ali bit ostaje ista. Mjenjaju se
okolnosti, lica se mjenjaju, ali čovjek, njegovi temeljni izazovi i problemi,
temeljni zadaci u iskonu uvijek ostaju isti. Bolje se razumijemo ako se vraćamo
temeljnim stvarima i ako od njih polazimo. Jedino kad se ljudi površno susreću,
onda izgledaju različiti i ne mogu se razumjeti.
Jedna od omiljenih tema
u ovoj knjizi su sakramenti. Na jednom mjestu ti pišeš kako kultura smrti
započinje nedolaskom na svetu misu. U vremenu kada je sakramentalni život u
Crkvi u velikoj krizi, kako pronaći način za doprijeti do ljudi donoseći im
sakramentalnu milost.
Ovo si uistinu dobro primjetio. Ja osobno vidim nedolazak čovjeka na misu kao najveću ljudsku nesreću. To je nepopravljiva šteta i tragedija. Čovjek odmiče sebe od izvora života. Čovjek uklanja life-support-system, uklanja život od kojega živi. Sakrament se događa kad se susretnu Bog i čovjek i kad se u Božje ime susretne čovjek s čovjekom. U tome život-dajnom susretu događa se Božja stvoriteljska milost. Kad čovjek ne dođe na svetu misu, on praktično čini nasilje nad sobom. Čovjek, koji u Bogu i od Boga živi, biva istrgnut iz Božjega bića. Kad se izgubi ta osnovna prirodna veza Boga i čovjeka, onda počinje grijeh, jer čovjek bez Boga nije sposoban za dobro. Istina, jedno vrijeme izgleda da se bez sakramentalne veze s Bogom može. Ali moramo znati ovo: Sve oružje što ga je čovjek ikada napravio, svi ratovi, sav kriminal, sva prijevara – rezultat su stanja čovjeka koje je nastalo zbog odijeljenosti čovjeka od Boga, zbog prekida života u svetim sakramentima. Zato kultura koja je neprijateljska prema Bogu je totalno okrenuta protiv sakramenata. Takva kultura može tolerirati vjeru u Božje postojanje, ali vjeru u sakramente ne može. Neki nevažni Bog može gore na nebu postojati, ali čovjekov odnos s Bogom u svetim sakramentima ne smije se dozvoliti. U sakramentima Bog je živ i istinit i zato neprihvatljiv. Nevjernik sakramente mrzi, odbacuje ih i nemilosrdno im se ruga. Crkva će dobro učiniti ako pomogne čovjeku shvatiti koji su njegovi interesi. Kad otkrije i shvati da je u njegovu interesu, da je dobro za njega živjeti po svetim sakramentima onda će čovjek povjerovati i krenuti na hodočašće, u potragu za njima.
U tjednu smo pred
svetkovinu Duhova. Gdje danas vidimo i osjećamo snagu Duha koji puše gdje hoće?
Hrabrost
i spremnost mladih Isus je prepoznao i zato je njih pozivao k sebi. Mladi ljudi, Petar i drugovi, primili su dar Duha Svetoga. Divim se mladima koji su spremni
činiti velike Božje stvari. Mladi vide realnost s kojom im život prijeti, koju
povijest pred njih nanosi. Mladi vide prijeteće ratove, prijevare i siromaštvo
svake vrste, ali su ipak spremni činiti velike stvari. Svjesno prihvaćaju
žrtvu, odricanje pa i patnju koju će od njih život zahtijevati. Gledam i divim
se kako Božji Duh dolazi i mladi ga hrabro prihvaćaju. U mladima vidim snagu i
prisutnost Duha Božjega.
Crkva iščekuje sud
Svetog Oca o Međugorju. Ti si u Međugorju ostavio 16 godina života. Što je
Međugorje i gdje je Međugorje u Crkvi?
Međugorje je i dalje ondje gdje je bilo
na početku, u one prve čudesne dane godine 1981. Prvih dana našemu pokojnome
fra Zrinku Čuvalu dolazi jedna žena i želi se ispovijediti. On je nekamo žurio
i nije imao vremena, a ona ga zaustavlja i naređuje mu da mora stati i čuti
njenu ispovijed. Ta žena bila je prorok Međugorja tada i danas je.
Sveta Crkva, Sveti Otac Papa stoje u
službi svetih sakramenata. Međugorje u Crkvi jedino može stajati u toj istoj službi
svetih sakramenata i ništa drugo. O ispovijedi i o svetim sakramentima koje
hodočasnici u Međugorju primaju Crkva je već davno sve rekla. Rekao je Krist.
Godinama je tvoja
služba bila vezana uz one na rubovima društva, uz one koji su ostali sami i
napušteni. Dok papa Franji poziva Crkvu da izađe iz sebe i krene na rubove, mi
se pitamo što mi možemo i moramo donositi onima koje na rubovima susrećemo?
Ponovno
i ponovno moramo se vraćati onome što se dogodi u Kani Galilejskoj i u onome
susretu između Isusa i žene samarijanke. Ako nismo danas sposobni za takve
susrete, onda smo ništa. Papu Franju danas s dubokim poštovanjem slušaju svi
ljudi dobre volje. Danas vidimo da Franjo
nije samo Papa katolicima. Svi ljudi dobre volje Papu prepoznaju kao čovjeka
koji svima pokazuje put. Zato se neobično veselim kad naši bogoslovi idu moliti
i družiti se s bolesnima u «Humanitarnoj udruzi fra Mladen Hrkać» i kad Kristovom milošću i Njegovom snagom idu čovjeku pomoći.
Posljednje dvije godine
osobito se baviš odgojem nas mladih fratara, ali i drugih mladih koji se
okupljaju u našem samostanu. Riječ-dvije o mladima?
S
dubokim poštovanje stojim pred mladima koji se okupljaju na našoj FRAMI ovdje u
Dubravi, u Zagrebu. U susretu s mladima
uvijek nanovo otkrivam kako su mladi spremni činiti velike Božje stvari. Čini
mi se da je najbolji odgoj kad se i ja pridružujem toj spremnosti i hodočasničkom
putu mladih. Spremni su žrtvovati se, slušati,
učiti i prihvatiti ono što im u
Božje ime Crkva nudi. Spremni su prihvatiti žrtve koje angažirana vjera zahtijeva.
Za kraj, uz poziv na
promociju knjige, poruka čitateljima našega portala?
Čitatelji su vlasnici knjige i oni odlučuju o njenom životu. Moram priznati da su me inenadile i razveselile pozitivne ocijene svih koji su knjigu vidjeli i čitali. Dok je knjiga nastajala, dok sam pisao uvijek – sam razmišljao da bi to trebala biti knjiga koju će čovjek rado uzeti, pročitati nekoliko stranica, ostaviti, a onda ponovno se vratiti i čitati. A kad susretne prijatelja onda će mu reći: »Hajde pročitaj ovu knjigu«. Bilo mi je drago prije nekoliko dana kad me je jedna žena zvala i kaže: »Poslala sam knjigu sestri u Australiju. Kako bi mogla dobiti još jednu knjigu za sebe?«
Na promociji knjige HODOČAŠĆE, u četvrtak 21. Svibnja, o svemu ćemo čut malo više. Veselim se dolasku svih.
