Fra Svetozar: Kultura abortusa započinje nedolaskom na svetu misu

 

Mladiću o kojemu govori naša današnja priča ime je Mihael. Kosu već dugo nije ni češljao ni šišao. Po hlačama i majici ne može se razaznati da li je presiromašan ili samo zapušten ili nešto treće. Sve godine od kad je na fakultetu stalno je bos. Uvijek je u svojoj generaciji najbolji student, pa tako i sada. Iznimno je sposoban i veoma, veoma inteligentan. S vjerom se nije susretao, a vjernik je postao sasvim slučajno. Dok je bio na četvrtoj godini studija, iz radoznalosti je otišao jedne nedjelje u obližnju crkvu. Kazali su mu da je tamošnji župnik veoma konzervativan i da se u crkvi svečano oblače kao kad idu u kazalište. 

 

Naš Mihael jedne nedjelje radoznalo odlazi na misu baš u tu crkvu. Kao i uvijek: sa zapuštenom kosom, u staroj odjeći i bez cipela. Malo je zakasnio. Klupe pune. Traži slobodno mjesto, ali ga ne nalazi. Tako tražeći, odlazi gotovo do oltara, ali mjesto ne nalazi. Prisutni vjernici već su ga zapazili. Pogledavaju se, mašu glavom i kao da se pitaju: Kako ćemo ovo sada riješiti i kako ćemo ovoga potjerati iz crkve?! Mihael mjesto nije našao i sklanja se malo ulijevo, prema zidu, i sjeda na pod. U crkvi se osjeća napetost: Tko je sada ovaj!? Svećenik zabrinuto s oltara pogledava što će biti? Ali mu biva lakše kad je vidio da će se o tome pobrinuti stari đakon komu je preko 80 godina. Starac je polako, sa štapom u ruci, pošao prema mladiću. Svima je laknulo kad su vidjeli da će starac sve urediti i ukloniti problem. Tiho se čuje umorni korak starca i otkucaji njegovog štapa dok polako ide, korak po korak. Sretni su da će se netko o tom problemu pobrinuti. Kao da i ne čuju propovijed svećenika, radoznalo gledaju što će biti. Starac dolazi do mladića, naslanja štap na klupu, ali štap pada na pod od čega je čitava crkva odjeknula. A onda drhtavom rukom stari čovjek hvata se za klupu i zadnjim atomima snage, nesigurno u tijelu, ali u odlučnosti sigurno, očito uz rizik da bi mogao pasti i polomiti se, držeći se za klupu, sjeda na pod do mladića Mihaela. Ništa ne govori. I tako uz njega ostaje do kraja mise da mladić ne bi ostao sam, da mladiću iskaže dobrodošlicu. Ni u filmu tako nešto nisu vidjeli. Kod nekih suze su potekle. Svećenik nastavlja liturgiju i kao da hoće reći: Ovo što s oltara govorim, možda i nećete zapamtiti. Ovo što ste očima vidjeli, nećete zaboraviti. 

 

Što se ustvari dogodilo kad je starac došao i sjeo do novoga gosta u crkvi? Dogodila se tajna posvećenja i otkupljenja. Dogodila se drama muke, smrti i uskrsnuća našega Gospodina. Dogodila se ljubav. Svečano, dok su svi promatrali, ispunila se pisma. Mihael je vidio vjeru na djelu. 

 

Kad je došao, nije znao zašto i kamo dolazi. Znao je da mu nešto treba. Tražio je. Bio je i žedan i gladan i umoran. Starac je shvatio da je došao njegov trenutak. Polazi prema križu kako god to čudno i neobično izgledalo. I događa se otkupljenje. Starac dolazi do onoga tko je došao tražiti. Prihvaća rizik. Otvara se mogućnosti da se polomi. Svaki mišić, svaki zglob boli. Hvata zraka. Teško mu je sjediti na hladnom kamenom podu. Na trenutke nesvjestica ga hvata. Ali prihvaća i grli križ. Ljubav se želi iskazati. Ljubav želi govoriti i reći svoje. Znojem svojim starac je mladića krstio, šutnjom mu je i pogledom oprostio, tijelom svojim postao mu je tijelo Kristovo, pažnjom koju mu je iskazao dao mu je svetu potvrdu, vjenčao ga u sveti sakrament ljubavi s Crkvom. Došao mu je i sve donio kao i otac, i majka, i svećenik, i prijatelj. U ljubavi posvjedočio mu svete sakramente. Izliječio ga od bolesti sumnje, nevjere, nepovjerenja, straha. Udahnuo mu novi život, dušu mu obnovio i svojom svetošću ga posvetio. 

 

Starac je donio mladiću svete sakramente i on ih je spremno primio. Donio ih je na način kako to samo ljubav zna. Kad su ovako bili doneseni, nije ih bilo moguće odbiti, nije ih bilo teško razumjeti niti ih je bilo teško prihvatiti. 
Jednog teologa pitali su: Koji je najveći grijeh što ga suvremeni kršćani čine? Odgovor je bio čudan i iznenađujući. Najteži grijeh današnjih kršćana jest neodlazak na svetu misu. Neodlazak nedjeljom na svetu misu jest najteži grijeh protiv vjere. 

Pitamo se: Zašto je to tako težak grijeh? Neodlazak na svetu misu jest početak i temelj svakoga drugoga grijeha. U tom grijehu stvara se novi svijet, nova kultura i novi život bez kulture vjere. Tada započinju grijesi. Nedolaskom na svetu misu čovjek prekida intimno prijateljstvo s Isusom Kristom. Tu u tome prekidu počinje kraj žive vjere. Tu počinje kraj prijateljstva s Bogom. Čovjek prestaje živjeti po Božju i počinje živjeti po svoju. To je istinski i praktični kraj vjere.

 

Posebno abortus i čitava kultura što s abortusom dolazi započinje nedolaskom na svetu misu. Kultura abortusa očituje se u načinu života gdje se odbacuju pozitivne Božje, biblijske i prirodne zapovijedi i čovjek počinje živjeti sam i po svoju. Takva kultura života započinje s nedolaskom na svetu misu. U toj kulturi vjere bez sakramenata čovjek čupa svoje vlastito tijelo iz utrobe Crkve, iz vjere. Tada, kad je tijelo iščupamo iz žive Crkve, i tijelo i Crkva postaju mrtvi. Tada ne postojimo više kao Božja snaga u svijetu. Tada ne postoji Crkva u nama, niti mi u Crkvi. Tada nastaje smrt vjernika Crkvi i Crkve u svijetu i u njemu. 

Putovanje prema sakramentima, prema slavlju svete euharistije traje svake nedjelje. Putovanje u vjeri traje svakoga dana, u svakoj kušnji i nevolji. To putovanje je daleko i zahtjevno kao i sam život. Kristovo putovanje prema Jeruzalemu i Kalvariji, putovanje mladića Mihaela u nepoznatu crkvu, putovanje starca prema čudnom mladiću – sve su to putovanja koja vode u zajedništvo i prijateljstvo s Isusom Kristom. To su putovanja koja oživljuju i utjelovljuju vjeru. Vjernička putovanja vode vjernika prema otkupljenju u slavlju svetih sakramenata, prema punom zajedništvu s ljudima dobre volje i prema punom zajedništvu s Isusom Kristom i s Marijom u Crkvi.