Pust je to put, na njemu je tek pokoji hrabri alpinist. Put nimalo privlačan, nimalo primamljiv. A opet... Put koji zahtijeva sve tvoje snage, cijeli tvoj život. Put kojemu je cilj neki drugi svijet, neka druga Domovina. Cjeloživotna je to avantura. Samo hrabri na njemu ustraju. Put je to koji zahtijeva dozu ludosti...
Drugi Brijeg koji me je u životu očarao. Prvi je onaj Široki, s usamljenom kamenom ljepoticom koji je obilježio moju mladost. Drugi je ovaj ljepši, s puno kamenih ljepotica, koji me svaki dan očarava. Mislim, više me očarava Svetac iz toga grada nego sam grad. Ali Franjo je nezamisliv bez Asiza, a Asiz jedva postoji bez Franje.
Proljeće u Umbriji. Kao iz bajke. Srce često poleti tamo. Kao i priroda, počne se buditi okupano zrakama sunca. Baš kao i Franjo, voli šetati poljem oko Porcijunkule, ili kroz maslinike prema Damjanu, ili kamenim stazama prema svetoj Klari, i kroz gradske ulice prema Bazilici. Voli šetati i zamišljati Franju pored sebe.
Iako, ne znam bih li se usudio šetati s njim. On sa mnom bi, ta volio je sve ljude pa i najveće grješnike. A ja? Bih li se usudio biti rame uz rame s tako malim čovjekom, a ipak s čovjekom tako velike duše? S njim koji nikog nije pozivao, s njim koji je bio poziv. I pitam se dok gledam taj kameni grad na brijegu, zašto je on morao postati baš moj poziv. Zašto se taj Franjo umiješao u moj život? I odlučio mi pokazati pravi Put. Puno je pitanja u glavi. Puno traženja i lutanja, a nigdje odgovora, nigdje putokaza na raskrižjima.
I onda iznenada, neočekivano, pojavi se on, kao neki nestvarni lik iz bajke, a opet tako stvaran i životan. Pokazuje na uski šumski put, jedva primjetljiv, koji vodi u klance samoće i mjesta molitve. Mjesta susreta s bezdanom svoje praznine, s beskrajnim vlastitim ograničenostima.
Pust je to put, na njemu je tek pokoji hrabri alpinist. Put nimalo privlačan, nimalo primamljiv. A opet... Put koji zahtijeva sve tvoje snage, cijeli tvoj život. Put kojemu je cilj neki drugi svijet, neka druga Domovina. Cjeloživotna je to avantura. Samo hrabri na njemu ustraju. Put je to koji zahtijeva dozu ludosti. Da, ludosti koja se očituje u ogromnoj težnji za ciljem. Ludosti koju neće obeshrabriti strmi usponi. Ludosti koju neće prestrašiti duboke provalije ili prepriječiti uski klanci. Ludosti koja se neće osvrtati na umor i osamljenost, kojoj neće smetati žuljavi tabani... Ludosti kojoj će uvijek uzor biti ludi Franjo. Vječni zaljubljenik koji od mene traži samo da se zaljubim u Cilj. Cilj koji je ujedno i Put i Istina i Život.
I nakon bolnih trenutaka vlastite ogoljenosti, dugih tamnih noći vlastite tame i osamljenosti, iskustva praznine i bijede dolazi zora. Sviće! Dugo očekivano svitanje. Prve zrake svjetlosti obasjavaju sve čari prirode. Počinjem primjećivati čiste i bistre izvore vode. Tako su lijepi! Napajaju me! U tom predivnom izvoru vidim svoj lik. Zrcali se na površini vode. Okupan u čistoj Ljubavi. Odjednom shvatih koliko je ljubljen, koliko obasjan nebeskom svjetlošću. Odjednom onaj strmi i naporni put dobi smisao. U toj Ljubavi koja me liječi zaboravih svu muku uspona. I shvatih da se samo praznina može ispuniti. Praznina srca koju dokraja ispunja jedino punina Božje ljubavi.
