Došlo je do susreta o kojem ne znamo mnogo, ali bar jednog sudionika tog susreta poznajemo u dušu. Glasnik Velikoga Kralja je sigurno tražio od svih ljudi, a tako i sultana, da se poklone njegovome Gospodaru...
Svi
koji pišu, pišu u prvom redu o sebi, a onda o onome što je sadržaj njihovoga
pisanja. U skladu s tom premisom, ljudi su u stanju prilagoditi predmet svoga
pisanja svojim osobnim ili nekim drugim ciljevima i interesima. Na taj način
dolazi do raznoraznih manipuliranja i nekritičkog pristupanja predmetu kojim se
netko želi baviti. Takav pristup određenim temama može biti i pozitivno
usmjeren, međutim, u sebi je neispravan. Jedna tema je osobito obilježena tim manipuliranjima
– susret Franje i sultana. Toj se temi uglavnom pristupa kao mostu preko kojega
se započinje govor o međureligijskom dijalogu. Smatram da je to pogrešna
postavka. Takav pogled na taj susret je povijesno neodrživ.
U
vrijeme Franje Asiškog na području Svete Zemlje vode se krvavi križarski
ratovi. U kršćanskoj Europi u mnogima se budi želja za obraćanjem nevjernika, a mnogi su se zanosili i idejom mučeničke
smrti. Koliko god da je Franjo svevremenski čovjek, on je i dijete svoga
vremena. I on je želio naviještati Radosnu vijest nevjernicima. Najbolji pokazatelj
Franjinoga pogleda na islam i druge religije možemo vidjeti u njegovim
pravilima, Potvrđenom i Nepotvrđenom. U oba slučaja poglavlje koje se odnosi na
misijsko djelovanje je naslovljeno: O
onima koji idu među Saracene i druge nevjernike. Iz toga je jasan Franjin
stav prema drugim vjerama.
Bilo
bi prerano u Franjino vrijeme govoriti o nekakvom filozofskom pristupanju vjeri,
ili o toleranciji među religijama. Franjo je uvjereni kršćanin i za njega je to
jedina vjera uopće, ostalo je područje nevjere. Nigdje u Franjinom životu ne
pronalazimo odstupanje od katoličkog poimanja vjere i religije. On je u potpuno
uvjeren da je pronašao Boga u kršćanskoj vjeri, kojoj pripada od rođenja. Na
koncu konca on se mistično susreo sa Trojedinim Bogom i njemu je, samo njemu,
povjerovao. Kao takav u Svetu zemlju je mogao poći samo s jednim ciljem, da
obrati nevjernike i tako zaustavi rat, ili da, ako mu to ne pođe za rukom, umre
mučeničkom smrću. Tako je i bilo. Franjo je otišao u Kristovu domovinu i tamo
se susreo sa sultanom. Sama činjenica da je živ stigao pred sultana, mogla ga
je dodatno uvjeriti da ga Bog štiti i
vodi prema njegovu cilju. Došlo je do susreta o kojem ne znamo mnogo, ali bar
jednog sudionika tog susreta poznajemo u dušu. Glasnik Velikoga Kralja je
sigurno tražio od svih ljudi, a tako i sultana, da se poklone njegovome
Gospodaru.
Primjećujete
da sultana Meleka nisam ni imenovao. To nisam učinio ne zbog nepoštivanja, nego
zbog nepoznavanja. Znam samo toliko da je Franjo bio njegov gost i da ga je
sultan s dar(om)/vima otpravio nazad. Ne znam je li je sultan povjerovao
Kristu, kako neki životopisi tvrde, ili nije. No, znam da sveti Franjo nije promijenio
svoj pogled na vjeru i da je za njega i dalje postojala samo jedna prava vjera
i jedan Bog – Otac, Sin i Duh Sveti. Također, ne sumnjam da je poruka susreta Franje
i sultana da se, uz Božju zaštitu, ne trebamo bojati susreta sa drugim i
drugačijim, ali i da trebamo ići u svijet i pronositi svoju vjeru.
Važno
je zamijetiti da u prvim životopisima sv. Franje nema ni govora o
međureligijskom dijalogu sultana i Franje. Tadašnjim životopiscima, od kojih su
neki (npr. Toma Čelanski) poznavali Franju, takvo nešto je nezamislivo. To nije
bilo u duhu toga vremena, a ni u duhu Franjinoga djelovanja. No, onima koji
ipak žele u tom susretu tražiti elemente međureligijskoga dijaloga, moram
priznati jednu stvar. Presedan je da su se u tom vremenu susreli musliman (i to
sultan) i kršćanin (i to evangelizator), a da su i nakon tog susreta obadvojica
(po nama poznatim podatcima) ostala živa. Taj podatak je ohrabrujući u smislu
da je dokaz da različitosti mogu supostojati bez sukoba. Ipak, nekakav
konkretan povijesni značaj ovome se susretu ne može pripisivati. Stanje u
Svetoj Zemlji se nakon ovoga susreta nije promijenilo niti je došlo do nekakve
zapažene tolerancije pod neposrednim utjecajem ovoga susreta. Ostaje otvoren
prostor za promišljanje o teološkom značaju ovoga susreta, uvijek imajući na
umu Franjinu misijsku usmjerenost.
