Prenosimo propovijed o. Provincijala fra Miljenka Šteke koju je izrekao na Širokom Brijegu, 29. studenog, 2014., u prigodi proslave 170 godina Hercegovačke franjevačke provincije...
Poštovana braćo fratri, bogoslovi,
novaci, postulanti, sjemeništarci, braćo i sestre naše svjetovne franjevačke
karizme u Hercegovini!
Početak ovoga Evanđelja opisuje ljudsku
muku traženja. Čovjek je biće koje vjeruje u izvjesnost života poslije smrti i
intuitivno naslućuje da je ta mogućnost povezana sa životom i načinom na koji
živi. I kada potpuno pouzdano, kao čovjek vjere, u vjeri zna da je ta budućnost
izvjesna, što mu preostaje nego pitati onoga koji, po svemu, odaje kako
odgovore zna: što mi je činiti da baštinim život vječni? „Isus ga pogleda“ i
tom božanskom pogledu ništa se ne da sakriti. U tom je pogledu ocjena i
procjena. Ove godine kad se
spominjemo neprekidnog, samostalnog pravnog ustroja naše Zajednice kroz zadnjih
170 godina (1844-2014)., želimo sve staviti pred Gospodina i njegov nepogrješivi
pogled.
Svjesni onoga što psalmist kaže: Jedan
je Božji dan naših tisuću, i tisuću jedan. Vrijeme u zagrljaju vječnosti gubi
svoj odnos, značenje, više nije kategorija izdijeljena na sekunde, minute,
sate, dane, mjesece, godine, stoljeća, milenije. Mi smo evo u ovom vremenu,
ovisnici vremena, zarobljeni njim, izmjereni, opterećeni. Obljetnice kao da
žele to vrijeme isteklo predstaviti u nekom sjećanju, jubileju, da ga sačuvamo
u memoriji. I stanemo tako pred njega nijemi i s toliko pitanja. Gospodine,
kako si Ti vidio ovo naše vrijeme, ove nabrojane godine, njih 170?
A evo što mi nosimo kao memoriju:
Godina je 1844. Pred sv. Katarinom u kreševskoj crkvi, a proljeće je duboko zakoračilo, kleči fra Mate Ćorić zvani Beljo s dvojicom hercegovačkih novaka fra Andrijom Šaravanjom i fra Matom Bulićem Prskalom i nekoliko „dice“ i moli: Zbogom milo Kreševo, niti mi više igdar k tebi, niti ti k nami! Da, točno prije 170 godina, a fra Mati kroz glavu prolaze godine njihove prošlosti do tog trenutka. Prošlosti što seže sve tamo do one toliko spominjane 1563. kad Turci ruše zadnje hercegovačke franjevačke samostane u Mostaru i Ljubuškom, pa Živogošće i sv. Križ, Zaostrog, pusti ratovi i mirovni sporazumi, cijepanje zemlje po granici koju je top udario, i smiraj u Kreševu pod skutima sv. Katarine tamo negdje prije stoljeće i pol. Suze mu teku, a novaci ga i djeca gledaju. I krenuše put Hercegovine kao svojoj Obećanoj zemlji. U rukama su dopuštenja za gradnju samostana i da ova dvojica novaka mogu novicijat nastaviti i dovršiti u nekoj župskoj kući u Hercegovini.
Fra Anđeo Kraljević na sastanku, ovdje
pod čuvenim hrastom, bi određen za gvardijana, a Široki Brijeg pust i prazan
samo u njih gleda. Duge i besane noći pod tim drvetom, početak gradnje ovoga
samostana na Širokom Brijegu. Djeca su na Čerigaju u onoj fra Nikolinoj kući.
Čuvodržavnici ni ne slute da potku za veliko tkanje snuju. Na usnama molitve,
uzdasi, kao ono u biblijskim seobama, puni nade koja se polaže u početke. Ta
nada, potekla iz srca i vjere, riječi istinite i kratke, ostale su nam u kamen
upisane - Bez kruha i krova, bogati nadom u Boga! Utekli su se Gospi i kamen
temeljac crkvi i samostanu udarali. I stiže život. Franjevački, bratski.
Mora se otpočet s gradnjom novog
samostana, jer ovaj na Brijegu za svu učeću mladež pretijesan postaje. Zato
Humac, Novicijat, pa onda opet na Brijegu gimnazija, reklo bi se izvana, kao iz
vode raste. Mostar, uz sv. Petra i Pavla. Bogoslovija. Teče divna priča sanjana
pod vedrim nebom. Priča što je u jedan dan s Božjim blagoslovom zbijala tisuće,
i u tisuće jedan jedini.
Rat sustiže rat. Hercegovinu ni jedan ne zaobilazi. Plaču kućni pragovi, gase se ognjišta. Djeca umiru i glad ih kosi. I eto opet novog izazova pred ovom Provincijom. Fra Didak je tu u nadahnuću, s drugom braćom. Zagrću rukave svojih habita, uzimlju nejačad iz usahlog majčina krila i od gladi ih spašavaju. Ali, eto opet novih osvajača, ljutih bičeva poraća i vremena muke. Hercegovački fratar obija carske i ine pragove. Pravdu za svoju Hercegovinu traži. Kruha traži. Život mu je puka u svakoj molitvi na Misli, u brevijaru, u svakoj krunici...
I kad su se godine skupile, kad su
namirivale stoljeće postojanja, i do vrha te stogodišnje posude došle, da je
naliju, a dični provincijal fra Leo skupio braću da povijest pišu i fra Bruni
tada veli: sve poslikaj, i svjetlopise o svakom članu Zajednice zapamti, jer
naša je stogodišnjica, ratni su dani, mogle bi te slike za naše članove što iza
nas stižu biti od koristi, - kao da je proroštvom progovorio. A napisa to
dekretom fra Bruni Adamčiku 11. srpnja 1944. Zaključak je to sa sastanka Uprave
od 16. svibnja 1944. na Čerigaju. I fra Bruno posluša. Ostadoše negativi, a
Neretva hladna proguta fra Lea i braću Mostara. Oganj, buktinja vatre nebu
odnese braću ovdje i Široki Brijeg. Tužno gledaju zgoreni prozori Gimnazije,
nema Bogoslovije, a fra Bruno fotograf s Braćom je u četveroredima
Križnog puta nestao.
Bože naš, Dobri i Sveti, Tužna Majko, naša Zaštitnice, kako je ova zajednica tada u Hercegovini opstala? Narod u crnu, fratar tek poneki, plač i opet plač. I kao da je i to bilo malo: Zatvor u Zenici širom otvara vrata preživjelim hercegovačkim franjevcima. Provincijal fra Didak Burić piše Okružnicu i bodri preživjeli puk i braću, a sv. Mise se za ubijene služe kako tko stigne. I kad je sve govorilo kako ne postoji druga strana medalje, doslovno, samo s vjerom, iz pepela i skorene krvi budi se tada obamrla Hercegovina i njena Hercegovačka franjevačka provincija. Oči samo u nebo uprte.
Opet iznova. Korak po korak! Uzdiži i popravljaj. Na sve strane traži. Bosna Srebrena otvara širom vrata sjemeništa u Visokom, Bogoslovije u Sarajevu, Novicijata u Sutjesci. Otvara se svijet. Opet se vraća ona nada koja je položena u vjeri na početku! I za malo eto opet Novicijat na Humcu jedini oživljen i pun je svake godine. A kad je proljeće svanulo, 1971. godine Gospodnje, provincijal fra Rufin oblači 25 mladića. Tko je mogao pomutiti sreću suza radosnica. Svjedoci ovih događaja opisuju neviđen zanos. Stoje majke i očevi hercegovačkog puka i daju djecu svojoj majci Provinciji. Trećari ne ispuštaju krunice iz ruke. A Provincija raste i jača i grli svoje najdraže: svoj puk i svoju Hercegovinu. Stari fratri, slučajno preživjeli, gledaju i suze same teku. Kao da je žrtva Provincije već sad donijela uzdarje u tisućama darova.
U međuvremenu, da ne zaboravimo, fra Mijo gradi u kraljevskom Županjcu između velikih ratova samostan i baziliku svome duvanjskom puku i Duvnu. Provincija nije zaboravila ni Konjic. Gore se 1970. podiže franjevački samostan uz divnu crkvu već prije izgrađenu. Pa sve druge kuće i crkve... Provincija se potom grana, uz već odavno Američki kontinent, po Europi i Africi, a u Hrvatskoj samostani Slano, Zagreb, te sada i Badija. I, na sve to stiže blagoslov s nebesa. U vinorodnom Brotnju, na Podbrdu, s druge strane Križevca, na kojem križ o patnji i nadi govori, milosna rijeka nezaustavljivo poteče u čitavi svijet. I teče, kao slap, uvijek nov, u tisućama novih odraza...
Draga braćo i sestre iz Franjevačkog
Svjetovnoga Reda i Frame. Kroz ovu našu povijest koračali ste i vi s nama.
Radovali se, patili, stradavali, molili i nadali se. Najstariji dokument u
našoj provincijskoj Pismohrani nosi nadnevak od 23. kolovoza 1874., u kojem se
iz Rima javlja da je Papa Pio IX dao fra Luki Begiću dopuštenje da može
primati u bratstvo Trećega franjevačkog reda i muške i ženske te im
podjeljivati škapulare na pet godina. I tako redom po čitavoj Hercegovini. Tih
godina devetnaestoga stoljeća veliki Papa obnove, Leon XIII, vapije i pozivlje
sve vjernike da pristupe u franjevački Treći red – piše on: Ja se ponovno vraćam
na istu stvar i govorim u svakoj prigodi o tome. Ja sam osvjedočen da Crkva
može po Trećem redu i duhu sv. Franje svijet spasiti... U velikom okrilju
svjetovne franjevačke karizme, 90-tih godina prošloga stoljeća započinje u
Hercegovini i Franjevačka mladež!
Draga naša braćo i sestre u svijetu!
Htio sam da danas na ovaj dan Svih svetih franjevačkoga reda ovdje zahvalimo
Gospodinu za sve milosti koje smo primili u ovoj povijesti, za svu svetost i da
Gospinim zagovorom, i zagovorom sv. Franje molimo zajedno blagoslov za naše
buduće korake! Kroz ovu povijest fratri su uz sve nesigurnosti života bili
sigurni uz vas, jer ste molili za nas i s nama. Fratri su mogli hodajući
susresti trećare kako, s bijelim pasićom, u zavjetrini ili na vjetru, na suncu
ili kiši, žuljevitim rukama prebiru velika crna zrnca očenaša, pogleda uprtih u
daljinu...
Zajedno s vama, draga moja subraćo, dragi bogoslovi, dragi novaci, dragi postulanti, dragi sjemeništarci, i vi koji razmišljate o franjevačkom zvanju, potpuno otvoreni pred Gospodinovim pogledom, danas mu prinesimo u srcu i duši sve. Stavimo pred Gospodina svoj poklad: ne zaboravimo pri tom ni jednu suzu, ni jedan žulj, ni jednu neprospavanu noć, ni jedan led i zimu, kišu i bose noge, ne zaboravimo ni jednu kap krvi, ni jedan plač i jecaj, ne zaboravimo ni jedan život i radost života. Kad sve to saberemo, ako možemo, vidjet ćemo kako je to, iako se čini malo, puno, mnogo, dugo. Kako dani bijahu ko godine, godine ko stoljeća, stoljeća ko vječnost. Zato smo jučer postili i molili, kleknuli pred ovaj jubilej i rekli u duši: Bože, hvala Ti, nebeska Majko, hvala Ti, sv. naš oče Franjo, hvala Ti! Hvala ti vjerna franjevačka Hercegovino, hvala Vam braćo naša koji ste nam sve ove godine naživjeli i namrijeli.
Isus mladiću iz Evanđelja kaže: što me zoveš dobrim? I iznosi tvrdnju koju, ako smo samokritični ljudi, itekako razumijemo: nitko nije dobar doli Bog jedini. Zato, svjesni da nismo dobri, svjesni svojih pogrešaka, slabosti i nedostojnosti, raskajana srca, sa sv. Franjom izgovaramo: počnimo ispočetka, jer do sada nismo učinili ništa, ili vrlo malo! Amen.
