Opomenu sv. Franje koja govori o opominjaju razmatramo ovaj tjedan...
Blago sluzi koji
kaznu, optužbu i ukor od strane drugoga tako strpljivo podnosi kao da potječe
od njega samoga. Blago sluzi koji se ukoren blago s tim pomiri, s poštovanjem
pokori, ponizno prizna i rado dade zadovoljštinu. Blago sluzi koji ne hita da
se opravda i ponizno podnosi sramotu i ukor za grijeh i kad nije sagriješio.
Jedna od najomraženijih riječi u modernom svijetu,
svijetu 21. stoljeća zasigurno je riječ opomena.
Kod velike većine ljudi ta riječ izaziva neugodne osjećaje, najčešće vezane sa
stresom vezanim uz radno mjesto, uz plaćanje računa, stresom vezanim uz odgoj
djece. Nitko ne želi biti opomenut, a i sve teže čovjek zna opomenuti drugoga.
Individualizam, koji više nije prijetnja nego stvarnost suvremene civilizacije,
učinio je da ljudi nemaju potrebu opominjati drugoga jer s drugim nemaju i ne
žele imati veze. U takvom svijetu, kršćani su svjesni da njihov poziv i na ovaj
način prelazi granice ljudskih nastojanja i ljudskih obzira. U stvarnosti
opominjanja, vjernicima je uvijek pred očima savršena opomena – Kristov križ.
Oni koji se priznaju Kristovim učenicima svjesni su
da žive u svijetu koji je takav kakav jest, ali oni su pozvani ne biti od
svijeta (Iv 17, 14). U tom smislu, kršćanin – vjernik prihvaća cjelinu Kristova
nauka koji je predan na čuvanje Crkvi. Kršćanin se sa svojom vjerom ne ponaša
kao da je u samoposluzi pa uzima ono što mu odgovara, nego prihvaća puninu
nauka koji Crkva baštini od Krista. Jedan od bitnih dijelova toga nauka je milosrđe. Isus Krist slika je milosrđa.
To jako često naglašava i papa Franjo. Pri govoru o opominjanju mi ne smijemo
zaboraviti upravo tu stvarnost – opomena mora biti izgovorena u milosrđu.
Vjernik ne opominje samo da bi opominjao. Opomena nije i ne smije biti svrha
samoj sebi. Vjernik opominje iz istog razloga iz kojeg je opominjao Isus, jer
želi da se njegov brat spasi. U opominjanju neka nam uvijek pred očima bude
Krist koji je Savršeno Milosrđe. Sjećamo se tolikih evanđeoskih scena kada Isus
kori i opominje. Uvijek to čini sa blagošću i u ljubavi.
No, sjećamo se i onih scena kada Isus tako grubo
nastupa, primjerice prema farizejima (Mt 23, 27-28). Ovdje
se, na prvu, čini kako Isus nema nimalo blagosti, ali je li tako? Nije li
najsavršenija blagost opomenuti one najjače upravo one koji su u najtežim
grijesima. Farizeji su duboko gazili u licemjerju i pretvaranju. Na izvan su
bili savršeni vjernici, a iznutra robovi Zakona. Ovdje se dobro zapitati:
Koliko sam ja licemjeran? Kakva je moja molitva? Kako i zašto molim? Pretvaram
li se da sam bolji nego jesam? Ne trebamo se bojati odgovora. Ni farizeji se
nisu trebali bojati Isusa. Ako uvidim svoju krivicu i pokajem se, Krist će mi
oprostiti jer on je Savršeno Milosrđe.
U franjevačkim zajednicama, osobito u samostanima,
sve donedavno postojalo je nešto što se zvalo bratska opomena. Izraslo je to iz jednostavne franjevačke
duhovnosti, duhovnosti križa i stoljećima je bilo baština franjevačkih
bratstava. Radilo se o jednostavnom principu da, kada jedan brat na drugome
primijeti nešto što nije dobro, na to mu ukaže. Vjerojatno nikada nije bilo
lako kazati, a još manje prihvatiti opomenu, ali je činjenica da su prije
pedesetak i više godina franjevci prakticirali ovakvu vrstu komunikacije, a da
je ona danas gotovo nestala. Još je živa samo u nekim odgojnim ustanovama. To
je prvi model opominjanja – usmeno opominjanje konkretne osobe, oči u oči. Pitamo
se ovdje zašto se bojim opomenuti brata ili sestru? Bih li ja prihvatio opomenu
drugoga? Što ako on ima tako puno nedostataka? Ima li onda pravo opominjati
mene?
Poznata je ona scena iz Franjina života kada on
poziva brata Leona da idu propovijedati. I samo što su proši Asizom, Franjo se
vraća u Porcijunkulu, a brat Leon ga začuđeno pita: Brate Franjo, kad ćemo propovijedati. Franjo odgovara: Već smo propovijedali. Ovo je drugi
model opominjanja – opominjanje životom. Poznato je da je Franjo propovijedao
samo kad je to bilo potrebno, a toliki i toliki su ga slijedili već u prvim
godinama Reda. On nije morao govoriti da bi se oni uvjerili kako on u sebi ima
Krista. Dovoljno je bilo vidjeti Franju, osjetiti toplinu njegova osmijeha i
sjaj njegova pogleda. Taj pogled sjaji kroz osam stoljeća i nas danas poziva da
budemo autentični franjevci, oduševljeni i zaneseni Kristom te na taj način
budemo opomena svijetu, društvu i Crkvi – kojima je toliko potrebna opomena
evanđelja.
Samo čisto srce moje kazati opomenu onako kako bi je
kazao Krist – u ljubavi i iz ljubavi. I samo čisto srce može prihvatiti opomenu
– u zahvalnosti. Molimo Gospodina zato da razvijamo međusobne odnose tako da
jedni drugima postanemo opomena na putu spasenja.
