Crkva se u ovo vrijeme suočava s nečim što do tada nije vidjela. Javljaju se razni pokreti koji je pokušavaju destabilizirati. Tu je i novi društveni sloj, građanstvo, koje dolazi u sukob sa strukturama Crkve. Carevi je SRC-a pokušavaju podvrći pod svoju vlast, a ona je sama grcala u svojim problemima. No Bog nikada ne zaboravlja svoju Crkvu nego je čuva šaljući joj svete ljude koji joj pokazuju pravac kojim treba ići. Jedan od njih je i sveti Franjo, a o njemu će biti govora u sljedećim tekstovima.
Kao što
je spomenuto u prvome dijelu našega teksta, građanstvo je srušilo sliku staroga
poretka, no ipak je i unutar građanstva dolazilo do sukoba, i to između
maioresa (plemići koji su živjeli u gradovima, a živjeli su od svojih posjeda
izvan gradova) i minoresa (većina gradskog stanovništva). Poznat nam je slučaj
kada su minoresi protjerali maiorese iz Asiza te su maioresi pronašli utočište
u Perugiji i krenuli u sukob protiv Asiza. U tom sukobu bio je zarobljen
Franjo.
Drugi
sukob koji se događao unutar gradova jest sukob između plemića i bogatih
građana, većinom trgovaca. Ova skupina bogatih građana ne-plemića tražila je
jednak status u društvu kao i plemići, a to zadugo nisu dobili.
Grgurovska reforma u ovo vrijeme
dosta slabi, među monasima i redovnicima popušta stega. Samostani stječu goleme
posjede i bogatstva pa im mnogi prigovaraju zbog toga. Mnogi ljudi teže za
istinskom obnovom pa se ne uključuju u već postojeće monaške zajednice nego
stvaraju vlastite po uzoru na prve kršćane. Sami je Franjo doživio neugodno
iskustvo u početku svoga obraćenja kada je pristupio u jedan samostan, a braća
se loše odnosila prema njemu tako da je napustio samostan (1 Čel 16). Sukobi
oko laičke investiture nisu davali Crkvi dovoljno prostora da se pozabavi novim
pokretima. Zbog nedovoljne vjerske poučenosti te zbog hereza koje su dolazile s
Istoka mnogi su zabludjeli u svojoj vjeri.
Najpoznatija hereza ovoga razdoblja
je katarska ili albigenška hereza koja je posebno bujala na prijelazu iz 12. u
13. stoljeće. Zagovarali su radikalni dualizam, a od sakramenata priznavali su
samo krštenje i to Duhom jer je sve materijalno grešno pa i voda. Druga
heretička skupina toga vremena bili su Valdenzi koje je osnovao trgovac Valdens
(1140. - 1217.). On se čitajući Evanđelje obratio, prodao sve što je imao i
propovijedao Evanđelje. Crkva ga je u početku tolerirala ali je ubrzo ušla u
sukob s njim jer se suprotstavio hijerarhijskoj strukturi Crkve, a potom je
počeo i mijenjati učenje. Treća heretička skupina bila je pod utjecajem Joakima
iz Fiore (1130./35. - 1202.). Joakim je zagovarao Crkvu Duha Svetoga i smatrao
je da će njezinim dolaskom ljudi moći shvatiti Sveto Pismo. Nauk mu je išao
tako daleko da je počeo odbacivati hijerarhijsku strukturu Crkve, sakramente i
vanjsko bogoštovlje. Njegov nauk zahvatio je jedan ogranak franjevaca nazvanih
spiritualcima. Dugo je vremena trebalo Crkvi da pravovaljano pristupi ovim
herezama. Sve ih je osudila 1184. godine u Veroni i počela njihov progon, što
su joj zamjerali neki monasi. Monasi nisu bili sposobni djelovati unutar ovakvih
zajednica jer su bili vezani stalnim boravkom u samostanima za razliku od
redovničkih zajednica čiji je zadatak bio boraviti među ljudima i širiti
Evanđelje.
Crkva je bila pod stalnim pritiskom
careva SRC-a tako da su se pape nekada više bavile političkim nego vjerskim
pitanjima, što je i razumljivo. Unatoč ovome pritisku pape su se trudile baviti i
vjerskim pitanjima i na tom polju ostavili su veliki trag. Sazivanjem Trećega
lateranskog sabora (1179. godine) papa Aleksandar III. uspijeva okončati
mukotrpni sukob s Fridrichom I. Barbarossom. Najvažnija odredba ovoga sabora je
već spomenuta odredba o potrebnoj dvotrećinskoj većini glasova za izbor pape.
Druga važna odredba jest odredba o zapošljavanju učitelja pri katedrali koji su
trebali siromašne i klerike poučavati čitanju i pisanju. Što se tiče
disciplinarnih odredaba zabranjeno je gomilanje službi za klerike. Određena je
kanonska dob za izbor biskupa te su osuđeni Albigenzi, a Valdenzima nije dana
dozvola za djelovanje. Idući pape nakon njega nisu ostavili značajniji trag u
Crkvi osim Klementa III. (1187. -1191.) koji je uspio organizirati Treći
križarski rat i nagovoriti gotovo čitavu zapadnu Europu da krene u oslobađanje
Svete Zemlje. Odaziv je bio velik, a uspjeh…: Fridrich II. Barbarossa se
utopio u rijeci Salef 1090. godine, a
Rikard Lavljeg Srca je uspio dogovoriti sa sultanom da kršćani mogu slobodno
hodočastiti u Jeruzalem. Klement III. umire 1191. godine, a nakon njega dolazi
Celestin III. koji ne ostavlja veliki trag u Crkvi.
Poslije Celestina III. dolazi
Inocent III. (1198. - 1216.), najveći papa srednjovjekovnog razdoblja. Mnogi će
za njega napisati da je bio velik i političar i duhovni vođa, s tim da mnogi
više naglašavaju njegovu političku veličinu. Jedan od njegovih prvih poteza
bila je odluka o pokretanju križarskoga rata, koja je ostvarena 1202. godine.
Rat je završio katastrofalno i stvorio je još veći jaz između istočne i
zapadne Crkve. Unatoč ovom neuspjehu
Inocent se nije obeshrabrio nego je sazvao više lokalnih križarskih ratova kojima
je pokušao suzbiti širenje raznih krivovjerja. Druga metoda kojom se okrenuo
protiv krivovjerja bila je priznavanje novoga pokreta koji se pojavio na obzoru;
bio je to franjevački pokret. Mudri je papa shvatio da će se protiv krivovjerja
najbolje boriti njihovim metodama: propovijedanjem i evanđeoskim načinom
življenja. Kruna je njegova pontifikata sazivanje Četvrtoga lateranskog sabora
1215. godine. Na saboru su osuđena sva krivovjerja koja su u to vrijeme
prijetila Crkvi. Reformirane su biskupije i intenzivirana briga za obrazovanje
klera. Važnost su dobili i sakramenti. Od vjernika se tražilo da se češće
ispovijedaju i pričešćuju. Razlog za češće pričešćivanje je dualizam koji su
donijela krivovjerja koja su smatrala da je sve materijalno grešno i njihovo
inzistiranje na slavljenju svete mise jednom u godini, točnije na Veliki
četvrtak. Smanjena je pokornička praksa i počinju se uvoditi oprosti koji
zamjenjuju pokorničke čine. Sve ove odredbe sveti Franjo uvodi u svoje Pravilo
želeći da njegov Red ide putem koji je zacrtao papa. Inocent III. ubrzo umire,
a za to vrijeme priprema se novi križarski rat. Taj novi križarski pohod,
nazvan Petim (1217. - 1222.) nije polučio nikakav uspjeh, a za nas je značajan po tome što je u to
vrijeme sveti Franjo bio u Egiptu i Svetoj Zemlji te propovijedao Evanđelje.
Inocentov nasljednik Honorije III.
nije bio toliko sposoban kao njegov predšasnik. Nagovarao je Fridricha II. da
pokrene novi križarski rat, ali mu to nije išlo za rukom. Značajan je po tome
što je odobrio djelovanje dominikanaca 1216. godine i što je potvrdio Pravilo
franjevačkog reda 1223. godine. Papa Grgur IX. (1227. - 1241.) nastavlja politiku
svojih predšasnika i ulazi u otvoreni sukob s Fridrichom II., a nama je važan
po tome što je proglasio Franju svecem 16. srpnja 1228.
Crkva se u ovo vrijeme suočava s nečim što do tada nije vidjela. Javljaju se razni pokreti koji je pokušavaju destabilizirati. Tu je i novi društveni sloj, građanstvo, koje dolazi u sukob sa strukturama Crkve. Carevi je SRC-a pokušavaju podvrći pod svoju vlast, a ona je sama grcala u svojim problemima. No Bog nikada ne zaboravlja svoju Crkvu nego je čuva šaljući joj svete ljude koji joj pokazuju pravac kojim treba ići. Jedan od njih je i sveti Franjo, a o njemu će biti govora u sljedećim tekstovima.
Mir Vam i dobro!
Literatura:
Raoul MANSELLI, Sveti Franjo Asiški, Sarajevo, 2011.; Daniel PATAFTA, Franjevačko
13. stoljeće: Povijest, teologija, duhovnost, Zagreb, 2018.; Hubert JEDIN, Crkveni
sabori: Kratka povijest, Zagreb, 1997.; Jean-François NOËL, Sveto Rimsko
Carstvo, Zagreb, 1998.; Henri PIRENE, Povijest Europe od seobe naroda do
XVI. stoljeća, Split, 2005.; Božo GOLUŽA, Povijest Crkve, Mostar,
1998; Toma ČELANSKI, ''Prvi životopis sv. Franje'', u: Franjevački izvori,
Sarajevo-Zagreb, 2012.; Bonaventura BANJOREĐIJSKI, ''Veći životopis sv.
Franje'', u: Franjevački izvori, Sarajevo-Zagreb, 2012.
