Neka nam njegov život bude poticaj za ostvarenje Božjih planova u našim srcima tako da se Njegovi planovi pretvore u naše planove.
Prema „Općem šematizmu Katoličke Crkve u Jugoslaviji“ iz 1939. franjevci su, pored ostalih redovničkih zajednica, imali četiri misionara u Kini. Njihova imena su: fra Ivan Prado Tripalo i fra Aleksa Benigar iz Hrvatske provincije sv. Ćirila i Metoda, fra Peter Baptist Turk iz Slovenske provincije Sv. Križa te fra Franjo Ksaver Radišić iz Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM. Cilj ovoga rada jest izvući iz zaborava život jednoga manjeg brata iz male Hercegovine, koji je otišao u ogromnu Kinu činiti za Boga velike stvari.
Rodio se 7. kolovoza 1913. u Grljevićima u općini Ljubuški. Krsno ime bilo mu je Lovro, a njegovi roditelji, Šimun i Iva imali su još sedmero djece, među kojima Stanka (kasnije fra Rajka) i don Cvitana. Osim njih, od trećega sina Franje Šimun i Iva, imali su još dva unuka svećenika, don Tomislava i don Jozu.
Za Lovru je njegov stariji brat fra Rajko govorio da je od malih nogu bio svet. Još kao dječak Lovro bi se u devetnici za blagdan Velike Gospe pripravljao postom o kruhu i vodi. Kada bi išao čuvati ovce u okolnim brdima, Lovro je uvijek nosio sa sobom krunicu i molitvenik te bi u molitvi proveo dan, a na kraju dana vratio bi se kući s ovcama i još „naramkom“ drva koju je njegova obitelj koristila za ogrijev.
Potaknut primjerima starije braće, Lovro je odlučio postati svećenik te odlazi u sjemenište na Široki Brijeg i tu pohađa klasičnu gimnaziju od 1925. do 1932. Lovro je u školi bio marljiv, uzoran i pobožan. Razrede je polagao s odličnim uspjehom i uzornim vladanjem. Stariji mu brat fra Rajko svjedoči da je Lovro uvijek prvi dolazio u crkvu i da je redovito znao prisustvovati na više Svetih Misa. Lovro je bio i talentiran pjesnik i književnik. U đačkom listu „Ruža“ objavio je dvije kratke priče i jednu pjesmu. Njegovo kasnije pisanje obilježeno je romantičarskim stilom i mladenačkim zanosom. Poziv misionara dobio je u srednjoškolskom razdoblju života. Kada je stupio u novicijat Lovro je uzeo redovničko ime Franjo Ksaver.
Nakon provedenog vremena u novicijatu (1932./33.), fra Franjo Ksaver odlazi na studij filozofije i teologije u Mostar. Za svećenika je zaređen 21. veljače 1937. Pastoralno nije djelovao u Hercegovini jer je tražio od Uprave provincije da ode u Rim na misijski tečaj na sveučilištu Antonianum. Fra Franjo Ksaver toliko je revno unišao u taj tečaj da je i sam general Reda za njega rekao: „Kada bismo imali ovakvih fratara kakav je fra Franjo brzo bismo osvojili svijet.“ Završivši misijski tečaj nakon godinu dana napokon se 1. rujna 1938. ukrcao u prekooceanski brod koji je plovio za Kinu. Doživljaje s toga putovanja objavio je u mjesečniku „Kršćanska obitelj“ pod naslovom „Mjesec dana na moru“. Prema pismu koje je poslao provincijalu, fra Franjo Ksaver stigao je u Peking 9. studenoga 1938. Ono što nije uspjelo velikom misionaru, zaštitniku misionara Katoličke Crkve, svetom Franji Ksaveru, uspjelo je njegovom imenjaku, manjem bratu fra Franji Ksaveru četiristo godina poslije. Tom prigodom naš je misionar zapisao: „A ja ulazeći u Kinu, očekivanu i obećanu zemlju, zemlju želja mladosti moje, zemlju koju mi starješine dadoše za moj apostolat, zemlju u koju uđoh u postu i molitvi, - podignem ka Gospodinu vječni prinos: Gospodine moj, živi Bože, davno još, Ti to dobro znadeš, prinio sam Ti sve – i srce i tijelo i dušu.“ Iz navedenog vidimo koliko je fra Franjo Ksaver molio Gospodina da mu se ostvari želja da ode u misije u Kinu.
Prvu godinu dana boravio je u Pekingu učeći kineski jezik i proučavajući kinesku pobožnost i duhovnost. Dojmila ga se pobožnost kineskih katolika, vidio je u njima prve kršćane. Posebno ga se dojmilo kako gotovo svi Kinezi sudjeluju ne na jednoj nego na osam Svetih Misa koje se slave u samostanu u kojem je boravio. Naučivši jezik, fra Franjo je Ksaver otišao u Jugoistočnu Kinu, u pokrajinu Hu-nan u gradić Heng-Jang. Odatle se njegov pastoral proširio na desetak sela, a površinom njegova je misija bila veća od Hercegovine. Po nekoliko mjeseci znao je djelovati po selima i vratiti se u Heng-Jang, gdje mu je bio najbliži svećenik kod kojega bi se mogao i on ispovjediti.
U Hercegovini, franjevci nisu ostali nezainteresiran za rad svoga misionara. Tu je veliku ulogu odigrao fra Franjin brat fra Rajko. Fra Rajko je tražio da se u mjesečniku „Kršćanska obitelj“ pokrene rubrika o misijama i da se na taj način katolički puk u Hercegovini upozna s fra Franjinim radom. Počeli su se skupljati novčani prilozi na čemu je fra Franjo Ksaver bio posebno zahvalan i stalno je u svoje molitve preporučivao darivatelje, a također u isto vrijeme tražio je od svojih zemljaka da se mole za njega i za njegovu misiju. Na tu nakanu molitelji su svaki dan molili molitvu Gospodnju na zagovor sv. Male Terezije zaštitnice misija. Imena darovatelja i iznos koji su darovali objavljivani su u mjesečniku „Kršćanska obitelj“. Oni koji bi dali veću svotu novca mogli su birati ime jednom novokršteniku. Lijepo bi bilo kada bi se moglo provjeriti jesu li još živi Kinezi s krsnim imenom: Ivan, Radica, Marija, Milivoj, Anđeo, Petar, itd... Iščitavajući darivatelje u mjesečniku „Kršćanska obitelj“ u oči mi je upao sljedeći podatak: „MALI ANTE ZOVKO, učenik IV. razreda osnovne škole sestara Milosrdnica u Mostaru, darovao je svoje lijepo bijelo odijelo od prve pričesti za jednoga kineskog prvopričesnika.“ Osim iz Hercegovine, fra Franjo Ksaver pomoć je dobivao iz fonda za misijsko uzdržavanje iz Rima te od Hrvata iz Sjeverne Amerike. Nažalost, dio pomoći nije dobio zbog presretanja pošte ili od Britanaca ili od kineskih komunista. U prilog mu nisu išle ni vremenske prilike jer je rijeka Xiang redovito plavila, te ni ekonomske prilike tj. konstantna glad izazvana ratovima. Unatoč nepovoljnim uvjetima fra Franjo Ksaver uspio je u svojoj misiji otvoriti školu i starački dom te izgraditi crkvu Sv. Obitelji. Radio je i na gospodarskom unaprjeđenju svoje misije gradeći gospodarske zgrade i dijeleći žitarice za uzgoj hrane. Provincija je krajem 1944. planirala poslati još nekoliko misionara kako bi otvorili vlastitu misiju u Kini u povodu stogodišnjice od osnutka Hercegovačke franjevačke provincije. Nažalost, ratne neprilike i ubojstvo velikog broja franjevaca u Hercegovini onemogućile su ovaj plan.
Dolaskom komunista na vlast u Kinu, fra Franjo je Ksaver protjeran 1949., nakon 11 godina misijskoga rada. Razdoblje od 1949. do 1953. proveo je u Rimu kao pomoćni knjižničar na sveučilištu Antonianum. U SAD odlazi krajem 1953. Tu je u više navrata pastoralno djelovao sve do 1977. kada se povlači u samostan sv. Ante u Chicagu. Tu je i umro 1980. u 67. godini života, 49. godini redovništva i 44. godini svećeništva. Do kraja života nadao se da će se vratiti u svoju misiju u Kinu. Jedan od franjevaca njegovu američku etapu života opisao je kao život „ribe bez vode“...“neshvaćen od drugih, a niti on druge nije shvaćao.“ Vidimo da su tužne bile posljednje godine života fra Franje Ksavera Radišića. Nadamo se da sada nakon smrti uživa u plodovima koje je posadio za svoga zemaljskog života. Neka nam njegov život bude poticaj za ostvarenje Božjih planova u našim srcima tako da se Njegovi planovi pretvore u naše planove.
