Često se vodimo izrekom: „Dobro se dobrim vraća“, jer nam u određenim trenucima postaje jedina utjeha. Ponekad je to jedino što možemo izreći, tražeći riječi koje neće biti pogrešne. A katkad je i sama tišina dovoljna — trenutak u kojem riječi zastanu, ostanu duboko zakopane u čovjeku i, zbog stegnutih grudi, nikada ne postanu zvuk.
Život fra Nenada Pehara ne možemo promatrati kao život u kojem se dobro vidljivo vraćalo dobrim. Štoviše, on sam nije bio svjestan plodova svojih dobrih djela, koji su dozrijevali tek nakon njegove smrti. Mlađim generacijama ostaje grob i papir — život ispisan tintom, ali i krvlju, duboko urezan u povijest franjevačkog reda.
Rođen kao Jozo, 7. svibnja 1910. u Stubici, na donjem toku rijeke Trebižat, već kao mladić 1924. godine odlazi u sjemenište na Široki Brijeg. Bilo je to vrijeme beogradske diktature, kada su srpsko-crnogorski žandari gušili svaku slobodu u našoj domovini. U takvim okolnostima on započinje svoj put.
U dvadesetoj godini života stupio je u novicijat na Humcu i tu tijekom godine kušnje izgrađivao i učvršćivao svoje zvanje i nadahnjivao se objavljenom Riječi, poput prvih učenika asiškog siromaha u Porcijunkuli.
Fra Nenada opisuju kao čovjeka koji nije imao neprijatelja, koji je bio ponizan i nenametljiv, čime je osvajao one koje je susretao. Tu svoju karizmu nije čuvao za sebe, već se vodio onom franjevačkom: „Gospodine daj da ne tražim da budem ljubljen, nego da ljubim.“
Fra Nenad sa širokobriješkim đacima ispred samostanskih vrata
Godine 1933., kada se pojavila potreba, stavlja se na raspolaganje za misije koje je red vodio u Svetoj Zemlji i Kini. Poglavari su o njemu zapisali: „Pokazao se dobrim i pobožnim te da ima dobru nakanu.“
Isticao se znanjem, osobito u književnosti i pjesništvu, što je provincija prepoznala i poslala ga na daljnji studij. Iako je potreba bila za povjesničarom, fra Nenad je predlagao da studira pedagogiju kao glavni predmet, a povijest kao sporedni. Time bi mogao služiti kao profesor, ali i kao duhovnik — što je osjećao kao svoj dublji poziv. Ipak, provincijal je ostao pri odluci, naglašavajući kako je Provinciji „najveća potreba za historičarem“ te izražavajući uvjerenje da će fra Nenad predano dovršiti započeti put.
Oni koji su s njim živjeli ostavili su svjedočanstvo o njemu bez zadrške, bez onog uobičajenog „ali“ koje često prati ljudske procjene. Fra Umberto Lončar: "Doimao mi se kao pravi redovnik, bio je ponizan i mekan kao mjesečina. Sjećam se kad su se blagoslivljale profesorske sobe i mi smo klerici išli uz meštra, drugi bi profesori ustali, a on bi kleknuo. Jedini bi on kleknuo i sklopio ruke, dok je blagoslov trajao, to je na mene ostavilo neizbrisivi dojam."
Fra Ferdo Vlašić: "Poznavao sam ga iz susreta i zamišljao ga kao franjevca kakav treba biti. Zbilja je bio franjevačkog duha. Bio je vedre naravi. Pjesnik i, rekao bih, pravi književnik. U susretu s ljudima bio je otvoren i vedar, u društvu ugodan. Znao se pomalo i šaliti, lijepo i prihvatljivo."
Fra Berislav Mikulić: "Bio je točan u vršenju u dužnosti. Bio je uzor u točnosti i čistoći sobe. Imao je on i svoje pismo koje je sam izmislio, tako da nije morao skrivati svoje pjesme, već ih je pisao svojim jezikom i nitko mu ih osim njega, nije mogao pročitati."
Fra Nenad Pehar na oblačenju redovničkog odijela s. Emilije Vasilj 1936. godine
Međutim, život donosi različite staze, ponekad nemilosrdne i neopravdane. Nama ti putovi nisu jasni, već ne znajući odgovore na neka pitanja, pitamo se: „Zašto?“. U veljači 1945., zajedno sa šestoricom braće, u Mostaru su ga partizani odveli, te je ubijen i bačen u Neretvu.
Te noći Neretva je bila tiša nego inače. Njezin tok zamućeniji, a dubina teža. Rijeka je nosila ono s čime se neki nisu mogli nositi — natopljene habite, krv i prekinute živote. U njezinoj hladnoći ostala je nijema slika ljudske bijede i onoga na što je čovjek spreman.
I tako je život fra Nenada Pehara završen u tišini — istoj onoj tišini u kojoj je živio.
„Dobro mi došla sestrice smrti, dobro mi došla ti, tako si tiha i mila, tako nečujna i nijedan smrtnik ti ne može umaći. U tebi nema nikakve razlike za bogate i siromašne, za tebe su svi ljudi jednaki, baš svi, ti po svakog jednako dolaziš. Dobro mi došla sestrice smrti, dobro mi došla ti, pjesmom te zovem, radosno čekam, ja te se više ne bojim!“
Literatura
Fra Častimir MAJIĆ, U nebo zagledani, Široki Brijeg – Zagreb, 2012., 171-173.
Fra Robert JOLIĆ, fra Nenad Pehar (1910. – 1945.), u: HERCEGOVAČKA FRANJEVAČKA PROVINCIJA UZNESENJA BDM, Krvlju opečaćeni za nebo, Mostar, 2025., 751-770.
