Biti svjetlost svijeta, biti sol zemlje, biti Božji ne znači biti savršen, već se truditi sve predavati Bogu. Mi ne možemo biti bez grijeha, ali se trudimo da ne povrijedimo ljubav Božju.
Mt 5,13-16
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze.«
»Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.«
Prije par dana u nekom sasvim slučajnom razgovoru jedna osoba je, nekako u nekom čuđenju, navela kako je u jednoj državi u samo godinu dana Katoličku Crkvu napustilo više od par stotina tisuća ljudi. Dok sam to slušao, nekako mi se po glavi vrtjelo: zašto se ta osoba tome čudi, što je tu nelogično? I nekako sam se upitao tko je tu kriv. Odgovor nije znanstvena fantastika… Pa nitko od onih koji su napustili Crkvu nije otišao jer je spoznao ljubav Božju, već vjerojatno iz suprotnih razloga. Kao što jedan svetac, po djelima i vjeri u Boga, može obratiti tisuće onih zalutalih ovaca, tako i jedan apostol (svećenik) svojom zalutalošću može odbiti na desetke tisuća. Netko tko je čvrst u vjeri i predan Bogu neće samo tako lako odustati od vjere, jer zna da je cilj upravo u Bogu, a ne u grešnom čovjeku. Naravno, onaj drugi, koji nije spoznao da je ljubljen od Boga, sasvim je logično da mu se vjera pokoleba.
Biti svjetlost svijeta, biti sol zemlje, biti Božji ne znači biti savršen, već se truditi sve predavati Bogu. Mi ne možemo biti bez grijeha, ali se trudimo da ne povrijedimo ljubav Božju. „Vi ste sol zemlje“, „Vi ste svjetlost svijeta“ — riječi upućene Šimunu, Mateju, Tomi i ostalim učenicima… Jedan carinik, drugi zelot, treći u nekim drugim previranjima, svaki od njih sa svojom prošlošću koja nije toliko utjecajna za ono što su s vremenom postali.
Kad kažemo riječ Crkva, prva asocijacija bi bila papa, pa onda svećenici. Ne znam da ikome kroz misli prođe „zajednica vjernika“, upravo ona koja se skuplja na nedjeljnim misama, ili ona kuća u kojoj obitelj redovito moli. Zar nismo svi pozvani biti svjetlo svijeta? Zar nas sve ne veže isto Evanđelje?
Tražeći Evanđelje današnjeg dana, s namjerom pročitati prvo i drugo čitanje, ukucam hilp.hr te na samom vrhu za ovu nedjelju piše ovako:
Napomena:
▪ SVJETSKI DAN BRAKA. Na drugu nedjelju veljače obilježava se u našoj Crkvi Svjetski dan braka, posvećen bračnim parovima, muževima i ženama kao stupovima obitelji, koja je temelj i Crkve i društva. Želi se proslaviti i vrednovati sakrament braka, naglasiti ljepota bračne vjernosti, žrtve i radosti u svakodnevnom bračnom životu.
Danas čak nije toliko kriza pastira (svećenika) koliko je kriza braka i obitelji. Obitelj se pomalo zaboravlja, žrtva u obitelji teško se pronalazi, počinju se živjeti neki samostalni životi, kao da smo važni samo sami sebi, drugi ne postoji. Možda živimo samo u zabludi u kojoj nam je nametnuto da moramo imati svoj stav, cijeniti sebe, biti svoji, sami sebi najvrjedniji, i onda, nakon svih tih misli, zalutamo u vlastitim uvjerenjima kojima druge tjeramo od sebe. Brak – temelj Crkve i društva! To što se događa u obitelji odražava se i na sve vanjsko čime se baviš, na društvo koje nesvjesno formiraš kroz svjedočanstvo vlastitog života. Zato je cilj biti svjetlo u obitelji, u društvu ili bilo gdje se drugo nalazio. Bilo da si svećenik ili laik, svi smo mi pozvani na isto, a to je ljubiti Boga, ovakvi kakvi jesmo – grešni, ali s pogledom na Božju ljubav koja će u nama donijeti ploda.
„Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.“
