Biti dio nečijeg života, biti za nekog, to znači živjeti Evanđelje.
Postoje trenutci u kojima pitanja sama izviru; niti im možeš dokučiti izvor niti razumjeti zašto izviru. Čiji je to šapat, tko tu postavlja pitanja? Duša sama sebi ili tišina koja nas okružuje? Kao da unutrašnji svijet razgovara sam sa sobom tražeći smislene odgovore pri svjesnosti vlastite nesigurnosti u točnost odgovora. Što je to vrijedno? Zašto se nešto uopće isplati činiti kad svakako nakon nekog vremena kao da se ništa nije promijenilo?
Razočaranje - to je većinom ta riječ koja u sebi nosi težinu i ne samo na trenutak nego ponekad kao da je vučemo sa sobom i ne možemo je prihvatiti niti razumjeti. Razočarati se u nekoga...
Često ne prihvaćamo opravdanje drugoga za određeni događaj, jer već je cijeli film odigran u našoj glavi premda se nije dogodio i kao glavni režiseri ne želimo ni čuti za drugačiji rasplet događaja. Međutim ako smo se ikada stvarno potrudili bar malo dopustiti sebi da ego malo stavimo po strani, a uključimo malo razboritosti, onda se dâ naslutiti da nije sve baš tako blistavo kako smo sami zamislili. Ima nešto dublje, ima neki trenutak koji nismo znali ili koji smo preskočili, trenutak koji nam je promaknuo, a sami smo ga iscenirali drugačije u svojoj glavi. I teško je priznati. "Možda sam ipak bio prebrz, pa sam krivo procijenio situaciju?" I opet koliko je potrebno hrabrosti uz dozu poniznosti kako bi ipak prihvatili i izrekli ono oprosti premda smo mislili da smo tu istu riječ u istoj situaciji sami zavrijedili...
Nadalje, neovisno o događaju, koliko god nam netko bio drag, blizak ili znao o nama sve, opet ne smijemo zaboraviti ljudsku dimenziju osobe, jer ako tražimo od nje same savršenstvo, kad tad doživjet ćemo razočaranje, jer ipak jedini koji je savršen je Krist, mada i odnos s Njim ponekad je kao nesavršen, iritantan i neshvatljiv. I znamo do koga je... ali opet Bože, kako kad, meni izgleda da si ti kriv. Ali dobro, lako za Boga, on nam neće toliko zamjeriti, ali ćemo zato mi jedni drugima, bez obzira što svaki dan molimo otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo, i ako smo kojim slučajem oprostili, onda pamtimo. Ostavim li bar malo prostora u svome srcu za mogućnost da me netko razočara? Bar malo? Trun? Ako smo imalo svjesni sebe i vlastite krhkosti onda smo spremni ostaviti prostora i dopustiti nekom da nas razočara, jer na kraju smo samo obični ljudi koji ponekad samo imaju loš dan. A zar zbog jednog lošeg dana da prekrižim osobu?
Čudni su susreti. Nikad ne znaš kako će proći ili što se krije u srcu druge osobe, tko zna što ja, a što netko drugi nosi...
Susreti nose u sebi i radost i žalost, i teret i ljubav, i smijeh i suze – sve ono što ljudski život sa sobom donosi. Nakon susreta zapitam se: „Što je to ostalo kad svakako možda tu istu osobu neću uskoro susresti ili ako ću je susresti što od toga imam?“ Uspomena? Korist? Što ako ti ne treba ni jedno ni drugo, hoćeš li odustati od susreta?
Jedno ipak sigurno ostaje, a to je trag! Trag koji zna svoje rubove, trag koji je dubok i ne tako lako izbrisiv, jer nosi ne sjećanja već osobu. Nosi sa sobom trenutke, ali i više. Moguće ga je zamisliti kao nešto prolazno, ali što ako dotakne neku nutrinu neki nepoznati dio mene, što ako se ureže? Jer tragovi ljudi ne zahvaćaju samo um, već oni idu dalje, idu do srca. Ponekad možemo zaboraviti na taj trag, ali srce ne zaboravlja. Zato su ljudi posebni, zato su susreti posebni, zato ti je bitna okolina, zato treba cijeniti susrete, jer susreti ostavljaju tragove, a tragovi formiraju pogled na život.
Ne mogu riječima doprijeti do one dubine koja mi izmiče, čak ne mogu ni izraziti ono što mislim baš o tim tragovima koji su ponekad zbunjujući, zato bih podijelio jedan trag mojega novog prijatelja koji se dogodio dok sam bio u blagoslovu obitelji. Tradicionalni blagoslov obitelji kao i svake godine - dobio sam jedno selo u koje moram ići. Koju god sam kuću blagoslovio ako je bilo djece, poveo bih ih sa sobom. U jednoj kući rekli su mi kako je lijepo što ima toliko djece, ali su me upozorili da u onu treću kuću, pokazujući rukom na nju, idem sam. Nisam znao zašto, te na moje pitanje, nisam dobio konkretan odgovor. Isto to sam u sljedećoj kući doživio, pohvala što su djeca tu, ali i upozorenje da u sljedeću kuću idem sam. Nisam znao u čemu je bit i zašto nitko ne želi reći konkretno što je. Ono što mi je prolazilo kroz misli je bilo to da možda je obitelj u vračanju, gatanju ili nečem sličnom. U kuću sam ušao sam, prihvatili su me vrlo radosno, a neki zdrav duh je bio prisutan u toj kući. Sva obitelj bila je na okupu i dok sam ja nekako razvijao komunikaciju s njima pokušavajući shvatiti što je tu toliko neobično, nisam vidio možda ono glavno u tom povećem dnevnom boravku, sve dok majka nije pokazala rukom u onaj desni kut. Rekla je: „Fratre imamo mi još jednog člana.“ Bio je to momak koji je bio na bolničkom krevetu. Teško mi je bilo pretpostaviti godište ili bilo što drugo, imao je neku bolest kakvu do sada nisam susreo; hranio se na sondu, nije bio svjestan ničega, znam samo da je živ, drugo se ništa nije dalo procijeniti. Došao sam do njegova kreveta, sjeo na stolicu koja je ondje bila, te su mi kroz glavu prolazile misli. Prva od tih je bila: „Bože moj što ga ne uzmeš sebi? Zašto je on ovdje? Zašto se pate i on i njegova obitelj?“ Ali sam znao da je to ljudski dio mene koji tako promišlja i pokušao sam skloniti te misli i biti malo s tim momkom. Kako sam morao paziti da ga ne zarazim, stavio sam svoju ruku na deku ispod koje je bila njegova ruka... i pomolio se. Ubrzan rad srca, ne njegovog nego moga, pomalo suzne oči i radost što sam upoznao svog novog prijatelja Lovru. Šutjeli smo obojica; on nije mogao fizički, a ja nisam mogao iz drugih razloga. Ta tišina u kojoj smo prebivali nije bila ona neugodna, nije bilo potrebe prekidati je, usudio bih se reći da je to bila blagoslovljena tišina. Bio je to trenutak koji me rastresao, vratio u život i trenutak u kojem sam zahvalio Bogu za njegov život jer baš taj moj novi prijatelj, koliko god bilo čudno, on je bio povod što je njegova obitelj na okupu. On je razlog zbog kojeg oni stražare kraj njega, skupljaju se na molitvu, cijelo vrijeme on je točka zajedništva u njihovoj obitelji. I koliko god ih posao razvlačio i druge obaveze, zajedništvo je bilo tu najviše poradi njega. To mi je prošlo kroz misli pa sam to isto rekao obitelji što su oni i potvrdili. Lovro, premda sam s njim ostao samo desetak minuta, bio je moj trag, ostavio je nešto duboko urezano, potaknuo me da molim za njega, jer sam ga imao priliku susresti. Možda je on mene čekao da ja njemu od sebe nešto dadnem, a zapravo ne znam jesam li mu išta dao, ali sam od njega mnogo primio. Ti trenutci su mi bili oživljujući za pogled na moj život, život moga prijatelja i sve ostale ljude koje poznajem. On je bio poticaj da svaki ljudski život gledam puno vrjednije nego što se na prvu čini, bez obzira je li osoba radosna, grešna, tužna ili bilo što drugo, u njoj postoji nešto posebno što na prvu ne možeš dokučiti.
Biti dio nečijeg života, biti za nekog, to znači živjeti Evanđelje. Možda ponekad prezirem to što sam ljudima okružen, što su ti ljudi iritantni, ponekad nesnošljivi, ali trebam biti svjestan da sam i sám takav, ponekad ću ja biti potpora, a ponekad će nečija riječ meni biti put, možda putokaz preko koje mi Bog govori. Dok ga ja tražim na očekivanim mjestima, on će mi govoriti u nenadanom vremenu, preko neobičnih ljudi.
"Bog je tamo gdje ga najmanje očekuješ!"
