Kao najmlađi među braćom, fra Ludovik se s nepunih dvadeset godina potpuno suobličio svome Spasitelju. Tako mlad je iščeznuo i prešao u nebo u društvu svoje braće, ostavivši za sobom svjedočanstvo vjere. Predano je koračao za svojim Gospodinom ne posustajući ni pred smrću. Smrt je čini se progutala sve ono što je bio njegov život.
Već je minulo stotinu ljeta otkako se u duvanjskom kraju, u malom naselju Blažuju nedaleko od Tomislavgrada, u skromnoj obitelji Jure i Stane Radoš rodio dječak. Današnji datum 14. studenoga, svet je i poznat u tom kraju kao svetkovina svetoga Nikole Tavelića, franjevca i mučenika, čiji duh hrabrosti i odanosti još uvijek živi u narodu, te će se uskoro očitovati na njegovim pastirima i onima koji su to tek trebali postati. Dječak je već dan po rođenju kršten i dobiva ime Ivan. U tome imenu bit će označen cijeli njegov život. Svojim će životom i svojom smrću Ivan pokazati Božjeg Jaganjca, on će biti onaj koji se umanjuje, koji ustupa mjesto, koji mučeništvom svjedoči odanost Bogu čije je dijete postao na krštenju, po rukama svećenika fra Ćirila Ivankovića. Svetu dušu fra Ćirila i mladog krštenika povezale su kapi svete vode, te svojom bistrinom navijestile da će njihove krsne haljine, urešene vijencem mučeništva, jednoga dana biti oprane i ubijeljene u krvi Jaganjčevoj (Otk 7, 14).
Dječak je rastao, duhom jačao, a u njegovu srcu počinje rasti sve veća ljubav prema Bogu kojemu želi potpuno pripadati i odano služiti. Nakon završene pučke škole, glazbeno i intelektualno nadaren, Ivan upisuje srednju školu kod franjevaca na Širokom Brijegu kao sjemeništarac. Imao je 12 godina kada je otišao od kuće. Razrede je prolazio vrlo dobrim uspjehom. Uvijek je bio uzoran, miran i povučen. Imao je više razrednika među kojima se posebno ističu fra Radoslav Glavaš, te posljednji tijekom redovne nastave fra Leopold Rupčić, njegova starija braća uz koje će dati svjedočanstvo kao hrabri i vjerni Gospodnji učenik. Nakon završenog šestog razreda ratne školske godine 1942./43. prekida školovanje i odlazi u novicijat na Humac.
Na blagdan rana svetoga Franje, 17. rujna 1943. oblači franjevački habit, i uzevši redovničko ime Ludovik, započeo je godinu novicijata sa svojih jedanaest kolega. Zasigurno nije bio ni svjestan da će odijelo koje na sebe oblači biti posvećeno njegovom vlastitom krvlju, a njegovo novo ime biti proslavljeno i urezano u franjevačku povijest. Bila je to sasvim neobična godina novicijata, u kojoj su pripadnici njemačke vojske i savezničkih snaga dijelom zaposjeli, a dijelom oštetili samostan na Humcu. Odlukom provincijala novicijat je bio premješten u obližnju župnu kuću u Veljacima. Sav užas rata postao je jako prisutan raspršujući potrebni mir u molitvi i učenju, ulijevajući strah mladim novacima koji već u sebi žive svoju osobnu borbu konačne životne odluke. Polovica njih pada u toj borbi punoj straha, a oni koji hrabro ostaju odlučno nastavljaju nositi sveto ruho asiškog siromaha svjesni da će možda zbog njega biti osuđeni i brutalno ubijeni. Spremni su ustrajati i odlučno predati svoje mlade živote u ruke svoga Gospodara. Bez obzira na sve, mladi fra Ludovik ustraje i ostaje postojan u svome pozivu te nakon godine novicijata polaže svoje prve zavjete u ruke provincijala fra Lea Petrovića.
Vrativši se na Široki Brijeg trebao je nastaviti svoje školovanje koje nije bilo moguće zbog ratnih događanja. Ostao je živjeti u samostanu i išao na instrukcije kod svojih profesora. Dana 7. veljače 1945. partizanska vojska dolazi na Brig. Bila je to vojska smrti, uništenja i razaranja svega i svakoga tko ne bi sagnuo glavu pred njihovim bezbožnim i podlim idejama. Fra Ludovik je zajedno s jedanaestoricom braće odveden u samostanski vrt gdje su brutalno ubijeni, a njihova tijela bačena u protuzračno sklonište gdje ih je progutao oganj ostavljajući sami pepeo i izgorjele kosti. Njihova glavna krivnja i razlog osude bila je njihova vjera i habit koji su na sebi nosili.
Njih dvanaest su, poput biblijskog događaja u užarenoj peći, stajali zajedno pjevajući i blagoslivljajući Boga. Nebo je toga dana dobilo novih dvanaest duša koje su se, zajedno s dimom vatre uzdigle k nebu. Kao najmlađi među braćom, fra Ludovik se s nepunih dvadeset godina potpuno suobličio svome Spasitelju. Tako mlad je iščeznuo i prešao u nebo u društvu svoje braće, ostavivši za sobom svjedočanstvo vjere. Predano je koračao za svojim Gospodinom ne posustajući ni pred smrću. Smrt je čini se progutala sve ono što je bio njegov život. Nestao je njegov dom, njegove kolege, profesori te ostala njegova braća, njegova škola i sve ono što je volio. I sam je postao dio toga nestanka, a ipak vječno živi i svojim životom svijetli kao primjer i uzor neustrašive vjere. Njegove kosti iz skloništa zajedno sa zemnim ostacima njegove braće prenesene su u crkvu gdje i danas počivaju čekajući zrake uskrsnoga jutra i konačni zov Svevišnjega da ih dušom i tijelom prenese u svoje kraljevstvo.
Gospodine, umnoži nam vjeru, učvrsti nadu i usavrši ljubav. Daruj nam milost neustrašivo koračati za Tobom i bez obzira na sve protivštine, postojano slijediti tvoj glas vršeći Tvoju svetu volju. Amen.
