Božja tišina djelovanja kao da je poljuljala Josipovu tišinu. Srce mu se ispunja sumnjom gledajući urušeni sklad života koji je imao s Marijom.
Na nebu svetosti, obasjane zrakama Kristove milosti, svijetle mnoge zvijezde. Poput naravnih zvijezda njihova svjetlost putuje mračnim svemirskim prostranstvima noseći svjetlo svoje svetosti koje nama, ovozemaljskim putnicima, obasjava put i daruje nadu kroz dugu noć ispunjenu sumnjom i lutanjima, te nas zove uzdići se iznad tmina ovoga života i prijeći u zvjezdani svod vječnosti. Najsjajnija među njima, odmah nakon jutarnje zvijezde Danice - Marije, koja naviješta i donosi dan, zasigurno je njezin prečisti zaručnik, sveti Josip.
Kao i svaki drugi muškarac imao je svoje planove, svoje želje i zamisli. Još kao mladić zaručuje se s Marijom koju bira za svoju životnu suputnicu. Bio je zadovoljan. Kao da mu je život prožimala harmonija, mir i spokoj. Pronašao je smisao radeći i gradeći svoje planove i zamisli, sve dok u njegov život nije ušao Bog. Kada je Marija u času navještenja začela svoga Sina po Duhu Svetom, tim činom Bog u tajnosti započinje svoj plan spasenja, a svojim tihim ulaskom u Josipov život kao da se sve počinje urušavati odnoseći smisao. Josip ulazi u kušnju koju Bog stavlja pred njega. Božja tišina djelovanja kao da je poljuljala Josipovu tišinu. Srce mu se ispunja sumnjom gledajući urušeni sklad života koji je imao s Marijom. Odlučuje se povući, pobjeći, ugasiti svoj sjaj pred naizgled okrutnom prevarom gdje ne želi pružiti ruku prema zakonu prividne pravednosti po kojemu Mariju može izvrgnuti sramoti i kamenovanju, već u svojoj dobroti i ljubavi bira vlastito povlačenje primajući osudu i krivnju na sebe.
Ali Bog koji u tišini djeluje, iz te tišine i progovara, prilazi pravednome čovjeku otkrivajući istinu. U snu anđeo ohrabruje Josipa i daje mu uputu što učiniti. I umjesto da dodatno propituje, Josip prihvaća poslanje i budeći se oda sna sumnje, otvara se Božjoj volji i Njegovu planu. Bez razmišljanja ostavlja se očaja prepuštajući se u Božje ruke. I tako zvijezda koja bijaše osuđena na umiranje od sebe i drugih, prima život od Stvoritelja. Od one koja se počela gasiti i hladiti, postala je izvor najvećega sjaja kojim i danas osvjetljava i grije mnoge duše.
Bez ijedne riječi, sveti je Josip ostao upisan u biblijsku povijest kao čovjek tišine, osluškivanja i tihoga služenja gdje, premda je bio vođa i glava obitelji, ostaje po strani. Od Gospodina je dobio najveći zadatak: odgojiti Božjega Sina. On će nadjenuti svome božanskome Sinu ime Isus. Naučit će njegove ruke radu, usne molitvi, srce ljubavi. Kakav bi čovjek morao biti da bude kadar Boga koji stvara učiti radu, koji svima daje učiti molitvi, koji je Ljubav učiti ljubiti? Sam Isus je došao dati nam primjer kako živjeti. Prvi primjer koji nam daje odmah nakon Marijina zagrljaja je miran san i počivanje u naručju svetoga Josipa. U liku djeteta, Bog se predaje u njegove ruke poručujući da uvijek možemo naći sigurno utočište u njegovu zagrljaju.
Putujući svemirskim prostranstvima, usred tmina i hladnoće, uvijek se možemo pouzdati u svetoga Josipa kojega je Bog tako divno proslavio među svojim svetima. Uzvisio ga je nad sva stvorenja, odmah nakon njegove prečiste zaručnice kao zaštitnika i pokrovitelja cijele Crkve, zaručnice Kristove. On kao izvor Božje topline i svjetlosti najsjajnija je zvijezda što vodi do vječnosti. Njegova snažna zaštita i zagovor putokaz su i pomoć svima koji se s pouzdanjem utječu izvoru očinske ljubavi njegova srca iz kojega je ljubav prvi crpio sam Krist Gospodin.
