Stalno je braći savjetovao pouzdanje u Boga i davao preporuke da se žarko mole za sebe i druge. Pazio je da se u samostanima drži disciplina kakva dolikuje Kristovim franjevcima.
Fra Leov odnos s Bogom
Odnos s Bogom je najvažnija stvar u životu svakog čovjeka. Molitva je jako važna za izgradnju tog odnosa, ona treba biti redovnikovo glavno oružje i štit. Na jednom mjestu fra Leo upozorava braću kako je „pobožno moljenje Breviara i drugih naših privatnih pobožnosti mjerilo duhovnog života. Zanemarivanje molenja Breviara najsigurniji je znak moralnog padanja i konačnog propadanja.“ No odnos s Bogom obuhvaća i sva ostala područja ljudskog života: svako ponašanje, djelovanje, svaku misao, svaki osjećaj, sve riječi i odnose. Fra Leo je bio svjestan da na sve to valja brižno i kao stražar na visokoj kuli paziti i u čistoći čuvati. O njegovoj osobnoj molitvi ne zna se mnogo, no tako i treba biti. Redovnikova se osobna molitva mora odvijati u skrovitosti srca i u skrovitosti samostanske sobe i kapelice. Stalno je braći savjetovao pouzdanje u Boga i davao preporuke da se žarko mole za sebe i druge. Pazio je da se u samostanima drži disciplina kakva dolikuje Kristovim franjevcima. Jasno je da za fra Lea odnos s Bogom nije neka prazna stvar, nego, pak, ono najvažnije i najbolje što imamo, jer se iz toga odnosa rađa svako dobro, svaki dobar međuljudski odnos, dobar odnos prema sebi i dobra briga za druge i svijet.
Odnos prema ljudima
Poslije odnosa s Bogom, druga je najvažnija stvar odnos prema sebi i ljudima. Fra Leo je već u ranoj mladosti shvatio što je u životu važno. Stizao je na sve strane i mnogo se za ljude trudio jer je znao da nije fratar samo radi sebe nego i radi drugih.
Odnos prema braći fratrima
Sve polazi od kuće, tako i fratru iz njegove franjevačke zajednice. Krasile su ga zahvalnost i poštovanje prema braći. Još u studentskim danima pokazao je veliku zahvalnost ocima provincijalima i braći na podršci i prilici koju je dobio. Kao gvardijan i provincijal se usrdno brinuo za sve potrebe braće. Jednakopravnost sve braće bila mu je jako važna, govorio je kako nijedan nije gost, nego član naših samostanskih i župnih obitelji. Veliku je brigu vodio i o bolesnoj braći. Uvijek se je za njih raspitivao i iščekivao nove vijesti. Brinuo se za obraz bratstva i uvelike opominjao braću da se kanu raznašanja i prepričavanja neprovjerenih vijesti, povoljnih ili nepovoljnih, jer, kako kaže, to nije posao ozbiljna čovjeka. Često je spominjao i pokojne fratre i obnavljao uspomene na njih.
Pogled na odgoj braće
Odgoj mladih redovnika i svećenika jedna je od važnijih stvari svake biskupije i redovničke zajednice u svetoj Crkvi katoličkoj. U njima se vidi budućnost i na njima svijet ostaje. Fra Leo je braću bodrio i usmjeravao na traženje pravog puta. Poticao je na red u samostanima, a posebno u onima u kojima se odgaja mlađu braću. Važno mu je bilo da mlada braća shvate pravu bit redovništva i svećeništva. Sama riječ redovništvo u sebi nosi riječ red. Bez reda se redovnik lako izgubi. U pismu koje fra Leo šalje braći župnicima i gvardijanima koji su primili bogoslove u svoje kuće za vrijeme drugog svjetskog rata, piše kako je važno obdržavati zajedničku molitvu oficija, molitvu krunice i puta križa, razmatranje, čitanje za ručkom i večerom, zajednički objed i čitanje za objedom, redovito ustajanje i polazak na počinak. Govori kako je učenje glavni posao naših bogoslova, stoga treba da braća bogoslovi marljivo uče i izbjegavaju sve što bi ih u učenju smetalo. Zapovijeda da prefekti pomno prate napredak i razvoj te urednost i zdravlje bogoslova.
Podupirao je studente da se ne plaše znanosti, nego da hrabro svladavaju najviše stupnjeve obrazovanja. Kako sam kaže: „Dobro obrazovani čovjek teže će sam zaći na stranputicu i bolje će druge podučiti“. Važna stvar koja se meni posebno sviđa je pohvala bogoslovima koji su ofarbali sobe u samostanu i u konviktu na Širokom Brijegu. Znati cijeniti nečiji rad također je velika odlika, a također i dobar primjer mladom čovjeku, koji se u svojoj nesigurnosti još duboko propituje oko svega. Sutra će i taj mladi redovnik naučiti cijeniti rad drugih jer je netko cijenio njegov. Također, u drugim prilikama kada su braća bogoslovi bili u nečemu nemarni, znao ih je blago ali smjerno opomenuti i tako ih vratiti na pravi put. Brinuo se također i za sve materijalne potrebe braće, kako im ne bi štogod falilo. Bilo je razdoblja kada su, zbog rata ili vremenskih nepogoda, morali oskudijevati, ali se u najkraćem roku zauzimao nabaviti hranu i ostale stvari koje su bile potrebne. Što je najvažnije, odgajao je druge ljude, a time i mladu braću svojim dobrim primjerom, zdravom pobožnošću i ustrajnim radom. Bez ovoga bi riječi bile prazne.
Odnos prema siromašnima i životno ugroženima
Posebna su priča siromašni i životno ugroženi na ovom svijetu. Tko ne bi stao i nad tim životima zaplakao? Život bez roditelja, život u bolesti, na ulici u progonstvu, a da pri tom nemaš nikoga uz sebe - velike su rane ondašnjeg, a i današnjeg vremena. Sve zbog toga što ne znamo dijeliti. Kada bi ljudi naučili suosjećati i podijeliti svoju ljubav i ono materijalno što imaju, mnoge bi duhovne i tjelesne rane zacijelile. Velika fra Leova briga i okupacija bila su siročad u Biskupskom ženskom sirotištu. Osim što im je nosio duhovnu hranu, nosio im je i poslastice za tijelo. Kada bi neko voće u samostanskom vrtu sazrelo, nabrao bi punu košaru i odnio u sirotište te dao djeci da jedu. Nerijetko je sa suzama u očima i osmjehom na licu uživao gledajući djecu kako su sretna dok jedu. Nije se to dogodilo tek jedanput, nego stotine puta. Ljudima u potrebi stvarno je potrebno biti otac i majka, baš ono što je fra Leo bio ovoj dječici.
Za vrijeme drugog svjetskog rata, fra Leo se s braćom zauzimao i za spašavanje života od sigurne smrti. Tako se u više navrata zauzimao za spašavanje čitavih obitelji od partizanskih egzekutora. Zauzimao se za sve, nije birao niti gledao vjeru i boju kože, spašavao je Srbe, Židove, Muslimane i Hrvate od moguće likvidacije. Jednom se je prilikom angažirao u zaustavljanju moguće osvete pristaša ustaškog pokreta radi zločina vojnika JNA. Na meti su imali Živka Henčija, zvanog Papo, pripadnika partizanskog pokreta u Mostaru i operativca OZNA-e, a fra Leo mu je spasio život. Ljubio je i poštovao svaki ljudski život, davajući novu dimenziju tadašnjem čovječanstvu. Ta je dimenzija bila Kristova ljubav i pogled na svakog čovjeka kao na sliku Božju, ma kojoj on strani pripadao. Zaista pravi primjer za nasljedovati u današnjem vremenu u kojem prelako osuđujemo čovjeka i na mnoge stavljamo etiketu da su bezvrijedni. No ovo je pravi Isusov pogled: ljubiti čovjeka grešnika, a mrziti grijeh, čemu nas i sveti Franjo uči.
Pogled na ljude koji odabiru krive životne puteve
Jednom je prilikom boravio u rodnom mjestu mijenjajući župnika koji je otišao na zasluženi odmor. Propovijedajući svojim zemljacima, spomenuo je jednu zanimljivu stvar koja daje uvid u njegovo mišljenje o krivim životnim putevima koji s Bogom nemaju veze. Spominje kako su „naši ljudi daleko od svoje domovine, te da tamo za nas krv svoju liju, tamo su mnogi kosti ostavili, amo njihove žene i uopće ženskadija istina podnose terete, ali ih imade, koje ne živu kako Bog hoće i kako bi se moralo. Tim ću ja rat navijestiti. U mojoj župi samo ću poštene braniti, čuvati i štititi, sa mnom će Bog i svi moji pošteni župljani.“ Jasno je fra Leovo mišljenje - nemoralan i nečastan život odvodi nas od Boga i ljude u tome ne treba podržavati, čak štoviše, takvom ponašanju treba rat objaviti, jer je ono propast za pojedinca i zajednicu. U sebi nosi klicu razdora i uništenja.
Pogled na budućnost
Ono što nas sve na neki način izjeda su pitanja: Što će biti sutra? Što nosi budućnost? Krajnje nepouzdanje i briga zasigurno prate većinu ljudi. Da tako ne mora biti uvjerava nas fra Leo kada odgovara fra Zoranu Ostojiću na pismo koje mu je poslao iz Rima 25. srpnja 1943. Fra Zoran mu čestita jer je postao novi provincijal hercegovačkih franjevaca i pokazuje zabrinutost govoreći da ima loš predosjećaj kako će fra Leo i braća morati proći težak put, možda još u najbližoj budućnosti. Fra Leo mu govori kako mu se ne dopada sjeta koja izbija iz njegova pisma. Govori mu kako ni on ni braća nisu sjetni ni zamišljeni. Kaže: „Mi smo vedri i pouzdanjem gledamo u budućnost. Nemamo razloga biti nepouzdani, najmanje očajni. Toga kod nas nema. I vi s ponosom, podignite čela gledajte u budućnost naše provincije i našega dragoga naroda. Bog je s nama, tko prot nama!“. Zaista bi i našoj današnjoj zabrinutosti ova rečenica mogla biti poticaj na vedrinu i pouzdanje jer Bog je s nama. Tko je onda protiv nas?
Pogled na zlo rata i nasilja koje se oko njega događalo
Kako možemo u prvom poglavlju vidjeti, za vrijeme fra Leovog života uvijek su se zbivala neka politička i ratna previranja. Učinjeno je mnogo nepravde i zla fratrima i ostalom puku. Posebno bih istaknuo vrijeme Drugog svjetskog rata kada je fra Leo bio provincijal. Teško je stradao samostan na Humcu, porušeno je sjemenište, oštećen je novi dio samostana, stari dio i crkva. Mnogo je stradao i samostanski okoliš. Na sličan je način stradao i samostan u Tomislavgradu. Događale su se i mnoge pljačke. Partizani su otimali hranu iz župnih kuća. Mnoga braća su došla u smrtnu opasnost, mnoga pritvorena i ispitivana, a mnoga su i ubijena. I narod je stradavao u istoj mjeri. Sve su ovo potresna djela zloga koja nanose dugotrajnu štetu. Nije bilo lako ostati miran. Iz fra Leova dnevnika i pisama koja je slao braći župnicima, možemo vidjeti da je imao onaj evanđeoski stav kojemu nas naš Gospodin Isus uči da se ne opiremo zlomu, nego da dobrim svladavamo zlo. Čak zabranjuje braći da se miješaju u političke poslove vlasti i vojske, te toplo preporučuje da se late svoga najjačega i najučinkovitijega oružja - molitve, jer, kako kaže, sve je u Božjim rukama.
Fra Leo se uvijek iznova okreće novoj izgradnji života. Tako jednom prilikom piše: „Bože, nam daj zdravlje i svoj blagoslov, braća će skladnim silama sve na novo sagraditi i obnoviti.“ Naše današnje vrijeme nije protkano bombardiranjem i ubojstvima, krađama i zatvaranjem u zatvor, ali je podjednako teško. Posebno u pogledu antropološke slike čovjeka, koja se danas uvelike izvrće i uništava. Kvari se slika Boga u čovjeku, jer se uništava originalnost koja je stvorena na Božju sliku. To je samo jedan od problema današnjega vremena. Preuzeti treba fra Leov primjer koji iznova gradi, ne tone u tugu zbog svega što događa, nego s tugom u srcu prihvaća zločine, ne pravi se slijep, zlo proglašava zlim, i trudi se to isto zlo dobrim svladati.
Nastavlja se...
Literatura
KAŠTELAN, Jure – DUDA, Bonaventura. „Biblija“, Evanđelje po Mateju; Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2019.
KNEZOVIĆ, Pavao. „Leo Petrović prvi hercegovački franjevac Doktor znanosti, Životopis“, Mostar 2008.
MANDIĆ, Hrvoje. „Hercegovačka franjevačka provincija u drugom svjetskom ratu i poraću“; Zagreb, 2021.
Vijeće franjevačkih zajednica Hrvatske i Bosne i Hercegovine. „Franjevački izvori“; Sarajevo-Zagreb, 2012.
