Upravo to jutro, na dan svoje smrti, fra Arkanđeo je proslavio posljednju sv. misu u širokobriješkoj crkvi.
U malom hercegovačkom selu Drinovci, poznatom po rasadištu duhovnih zvanja, u obitelji iz koje su potekli mnogi franjevci, na današnji dan 1896. godine, rodio se Nikola, od majke Šime i oca Petra. Sutradan po rođenju krstio ga je župnik fra Blaž Jerković. Pučku školu pohađao je u rodnom selu Drinovci, pokazujući izuzetnu bistrinu i interes za učenje, što potvrđuju njegove ocjene, koje su većinom bile odličan i vrlo dobar. Nakon završene osnovne škole upisuje franjevačku gimnaziju na Širokom Brijegu – mjestu koje će mu kasnije postati „drugi dom“ i iz kojega će se preseliti u „vječni dom“.
Godine 1914. događa se nešto neuobičajeno: učenici šestog razreda, koji su trebali ući u novicijat, odlučuju se vratiti svojim kućama. Tada se u sobi prefekta fra Sebastijana Leske pojavljuju mladići petog razreda, moleći da ih se pripusti u novicijat – među njima je i Nikola. Premda mu je drago, prefekt ih odbija smatrajući da se radi o prolaznom oduševljenju. No oni ne odustaju, nego dolaze ponovno sutradan s istom molbom. Svi su se profesori složili s odlukom tih ustrajnih mladića i na koncu provincijal odobrava njihovu molbu. Tako Nikola, učenik petog razreda, zajedno s devetoricom braće oblači franjevački habit na Humcu 17. rujna 1914. i dobiva redovničko ime fra Arkanđeo.
Prvi svjetski rat je u punom jeku, Hercegovina trpi, a Nikola, još tako mlad, počinje voditi dnevnike u kojima bilježi tjeskobu, glad, strahove i brige, ali i trenutke polaganja mature na Širokom Brijegu. Nakon položene mature kreće na filozofsko-teološki studij. U prvim godinama studija pokazuje velik interes za teološku misao, što svjedoče i njegovi uspjesi.
Studij nastavlja u Beču, gdje prima i svete redove 1921. godine – subđakonat, đakonat i prezbiterat. Mladu misu proslavio je u Münchenu 11. rujna 1921. Vojni rok nije služio jer u Austro-Ugarskoj Monarhiji svećenici nisu bili vojni obveznici. Doktorat iz teologije postiže 1923. godine u Beču.
Nakon doktorata njegov put se ne zaustavlja, nego se nastavlja u Parizu, na Sorbonni, gdje je poslan studirati klasičnu filologiju, jer je predviđen za profesora klasičnih jezika. U dopisima provincijalu govori o jeziku kao borbi: teško je učiti „s tuđega na tuđi jezik“. Ipak, uspješno 10. lipnja 1927. završava licencijat iz klasičnih jezika. Ne zaustavlja se ni tu. Želi bolje ovladati engleskim jezikom jer ga privlače nova kritička izdanja i osjeća da se znanost širi. Odlazi u Englesku gdje boravi po knjižnicama Londona i Oxforda, u franjevačkim i kapucinskim samostanima, te bilježi napore, bolesti oka i napor putovanja. U jednom pismu piše kako sjedi u Oxfordu, na mjestu gdje je Duns Škot naučavao, i to upravo na Bezgrešno Začeće. Plan mu je bio napisati doktorat iz klasične filologije o Augustinovu De civitate Dei, ali ga provincijal 1927. godine vraća u Hercegovinu. No njegov intelekt nije živio od titula, nego od čitanja, molitve i iscrpnog rada.
Vraća se na Široki Brijeg i ondje započinje njegova duga profesorska epoha. Kroz gotovo 20 godina predaje latinski i grčki, francuski, ponekad umjetnost i pjevanje. Iza svih tih predmeta stoji profesor kojega učenici opisuju kao profinjenog, europski obrazovanog i pravednog čovjeka, koji je znao govoriti o životu i pravom smislu tekstova koje je prevodio. Bio je također i glazbeno nadaren: svirao je glasovir i harmonij, vodio zborove i pjevao.
Učenici pamte njegov hod i njegovu potrebu da izričaj pretvori u umjetnost. Pamte i njegovu osobnu knjižnicu te ljubav prema znanju koju nije skrivao. Bio je čovjek Europe, ali i čovjek Hercegovine: profesor koji naručuje knjige iz Freiburga, prati inozemne časopise, piše prikaze i članke, prevodi i objavljuje u katoličkim listovima – a istodobno živi među svojim narodom. Njegovi učenici o njemu kažu kako je bio jedini koji je znao engleski jezik od svih fratara, možda jedini u Hercegovini. Njegov učenik Ivan Šimić svjedoči: „Govorilo se za njega pokazujući na samostan: „Gori je pamet!“ (…)“
Zanimljiv je i njegov nadimak koji mu je nadjenuo pokojni fra Viktor Nuić. S obzirom na to da su bili rođaci i prijatelji, od milja ga je zvao „Rođo“. I učenici su ga pamtili kao fra Rođu, kao jednog čovjeka non plus ultra načitanosti. O tome, a i njegovim glazbenim sposobnostima svjedoči tadašnji učenik konvikta, Jozo Tomašević: Dr. fra Arkanđeo Nuić, naš glasoviti „fra Rođo“, kojega smo posebno voljeli, jedna je posebna, osebujna ličnost. Profesor je bio ekstra klase, načitan, bogatog rječnika, orator, pjevač s muzičkom kulturom. Jedva bi dočekao, da svoj tenor, koji je bio već blizu mezzosoprana, iskaže kada bi imao priliku na Cvjetnicu otpjevati Muku Isusovu.“
A nakon svega toga dolazi ta kobna godina. Na samo jutro sedmoga veljače 1945. partizani osvajaju Široki Brijeg. Upravo to jutro, na dan svoje smrti, fra Arkanđeo je proslavio posljednju sv. misu u širokobriješkoj crkvi. O tome svjedoči fra Marko Dragićević: „Bio je zadnji fratar koji je ovdje misu rekao. Ja sam došao u crkvu u 7 i pol sati, a on je misio na oltaru sv. Nikole. Kad je zapucalo, otišao je u sakristiju, svukao se i došao u podrum.“ Fra Arkanđeo je bio među prvom trojicom ubijenih fratara u skloništu, zajedno s fra Borislavom Pandžićem i fra Tadijom Kožulom.
Jedan od ustaških vojnika navodi kako su to jutro ušli u protuzrakoplovno sklonište i ondje vidjeli trojicu fratara ubijenih i spaljenih te su ih pokušali izvući van, ali su partizani ubrzo ponovno zauzeli prostor ispred samostana pa su se morali povući. Partizani su istoga dana popodne nastavili s ubijanjem fratara, te ubili i spalili svu dvanaestoricu. Fra Umberto Lončar svjedoči kako je 26. kolovoza 1945. došao na Brijeg i otišao u sklonište: „Zatekao sam sve devastirano. Fra Arkanđelova glava na jednom jastučiću, a dolje sav izgorio. Fra Borislavljevo tijelo izgorjelo dok mu je jedna ruka neizgorjela i u njoj drži brevijar. Drugi su spaljeni…“
Kroz svjedočanstva, sjećanja i trag njegovih knjiga ostaje priča o čovjeku koji je vjerovao da se istina ne posjeduje, nego traži, i da znanje nema smisla ako ne postane dar. Na kraju, sve što je imao – svoje znanje, svoj rad i svoj život – položio je kao dar pred Boga. To je najveći uspjeh života: kada sve što jesi postane istinski prinos Bogu.
Svemogući vječni Bože, izvore svake istine i svakoga dobra. Ne dopusti da nas znanje i časti udalje od tebe, već nam pomozi spoznati da smo bez tvoje milosti krhkost, a bez tvoje prisutnosti praznina. Vodi nas putem poniznosti da u svemu tražimo tvoju volju, kako je to činio tvoj sluga i naš brat fra Arkanđeo. To te molimo po Kristu Gospodinu našemu. Amen.
Literatura
Fra Robert JOLIĆ, Fra Arkanđeo Nuić (1896.-1945.), u: HERCEGOVAČKA FRANJEVAČKA PROVINCIJA UZNESENJA BDM, Krvlju opečaćeni za nebo, Mostar, 2025., 605-660.
