Upravo je ovo došašće vrijeme pustinje i tišine, vrijeme kada ćemo se znati povući od buke svijeta i svega onoga što nam ovaj svijet daje, a to je blještavilo i svjetlo.
Mt 3,1-12
U one dane pojavi se Ivan Krstitelj propovijedajući u Judejskoj pustinji: »Obratite se jer približilo se kraljevstvo nebesko!« Ovo je uistinu onaj o kom proreče Izaija prorok: Glas viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze!
Ivan je imao odjeću od devine dlake i kožnat pojas oko bokova; hranom mu bijahu skakavci i divlji med. Grnuo k njemu Jeruzalem, sva Judeja i sva okolica jordanska. Primali su od njega krštenje u rijeci Jordanu ispovijedajući svoje grijehe. Kad ugleda mnoge farizeje i saduceje gdje mu dolaze na krštenje, reče im: »Leglo gujinje! Tko li vas je samo upozorio da bježite od skore srdžbe? Donosite dakle plod dostojan obraćenja. I ne usudite se govoriti u sebi: ‘Imamo oca Abrahama!’ Jer, kažem vam, Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu. Već je sjekira položena na korijen stablima. Svako dakle stablo koje ne donosi dobroga roda, siječe se i u oganj baca. Ja vas, istina, krstim vodom na obraćenje, ali onaj koji za mnom dolazi jači je od mene. Ja nisam dostojan obuće mu nositi. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača, pročistit će svoje gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, a pljevu spaliti ognjem neugasivim.«
Danas Crkva pred nas stavlja lik i djelo Ivana Krstitelja, najvećeg rođenog od žene. Zanimljivo je to kako Crkva, unutar liturgijske godine slavi samo tri rođendana – rođenje Isusovo, Blažene Djevice Marije i Ivana Krstitelja. Po tome možemo zaključiti kako se ovdje radi o jednom iznimno važnom liku u Bibliji.
Ivan je bio Božji čovjek. Njegov otac Zaharija bio je hramski svećenik stoga su svi mislili kako će Ivan naslijediti svoga oca, što je kod Židova bio i običaj, ali Duh Sveti Ivana odvodi u pustinju. Ivan ne nastupa na pozornicama ovoga svijeta, ne pojavljuje se u središtu Jeruzalema, nego odlazi daleko od svijeta, možemo reći na rub zbivanja, a to je pustinja. Vidimo kako Bog ima drugi plan za njega, jer dobiva poziv od Boga pripraviti put Spasitelju. Bio je to čovjek po volji Božjoj. Iz Ivanovog predanog života vidimo da je bio sav Božji, njegov život bio je u službi poslanja, živio je za Riječ koju je govorio i naviještao jer je samo to za Ivana imalo smisla. Bio je predan djelu spasenja sve do kraja svoga života. Njegove propovijedi bile su autentične, ono što je govorio to je i činio. Upravo u toj njegovoj autentičnoj skrovitosti i malenosti Bog izvodi velika djela.
Ivanu dolazi riječ Božja u pustinju, gdje je vodio strogi pokornički život, daleko od buke i ispraznosti svijeta. Pustinja je mjesto gdje čovjek ulazi u novi početak, a Ivan priprema narod za novi početak, za dolazak Mesije. Izraelci su 40 godina bili u pustinji kako bi bili očišćeni i pripremljeni za obećanu zemlju.
Pustinja je mjesto Božje objave, tišine, tamo gdje Njegov glas viče. U njoj je Ivan susreo Božju riječ, koja ga je pozvala na uzvišeno poslanje: pripraviti put Sinu Božjem. Kao čovjek potpuno predan Božjoj volji, Ivan je poslušno krenuo izvršiti svoje poslanje. Sveto pismo svjedoči da je obilazio svu okolicu Jordana, naviještajući krštenje kojim se čovjeka poziva na obraćenje i povratak Bogu.
Što ovo evanđelje govori nama? Imamo li mi svoju pustinju; plašimo li se samoće? Kako proživjeti vlastite pustinje?
Mi u sebi nastojimo duboko zakopati ono čega se bojimo i plašimo. Često su to naše mane i grijesi koje skrivamo od drugih, ali ponajviše od samih sebe. Lijek za takvo stanje krije se u pustinji. Bez otkrivanja naših slabosti nema ni prave promjene života. Promjena nastupa onda kad se pogledamo u zrcalo.
Upravo je ovo došašće vrijeme pustinje i tišine, vrijeme kada ćemo se znati povući od buke svijeta i svega onoga što nam ovaj svijet daje, a to je blještavilo i svjetlo. I što više težimo za zemaljskim častima i ugodama, sve nam je jasnije kako smo daleko od prave sreće. Zato Kralj koji se rađa u jaslama želi našu pustinju, da znamo u svom danu pronaći trenutke sabranosti i tišine, daleko od svega kako bi s njim i u njemu pronašli pravu radost.
Naši životi su potrebni obraćenja, a to znači odbaciti od sebe svaki grijeh, odreći se grešnih prigoda i svakog dana iznova odlučiti se za Gospodina. Potrebni smo Božje riječi kako bi nas oblikovala u nove ljude. Nakon prvog radikalnog opredjeljenja za Boga trebamo se svaki dan iznova okretati prema njemu. To znači staviti ga na prvo mjesto i dopustiti mu da nas uvijek i iznova mijenja. Jedan mudar čovjek kaza: „Kada je Bog na prvom mjestu, onda je sve na pravom mjestu“. Obraćenje je put koji traje cijeli život, stalno i ustrajno hodanje prema Bogu, gdje nas uvijek iznova poziva: „Hoće li tko za mnom neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“ (Lk 9, 23).
Ivan se oblačio u odjeću devine dlake, a mi se obucimo u djela pravednosti! Hrana mu bijahu skakavci i divlji med, a naša hrana neka bude živi Krist i njegova Riječ kako bismo i mi bili Isusove preteče u ovome svijetu gdje će nas mnogi smatrati ludim, ali pismo jasno kaže: „Lude svijeta izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake“ (1Kor 1,27).
U ovom milosnom vremenu tišine i radosnog iščekivanja susretnimo se sa samima sobom kako bi svjetlo Božića moglo zasjati u nama i našim srcima. Otvorimo svoje uši i srce Bogu da i u nama mogu odzvanjati Ivanove riječi: „Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze“.
