Nismo li i mi bogoslovi kao djeca gledali u naše fratre i zamišljali da želimo biti takvi? Klica poziva niče u takvim situacijama, a na nama je da tu klicu zalijevamo svojim molitvama.
''Prostoru našega lista ne dostaje niti da se imenuje sve, što je ovaj neumorni redovnik u svojem životu pokrenuo i učinio, zato ću samo okosnicu njegova djelovanja spomenuti…''. Riječi su ovo fra Lea Petrovića koji je 1916. godine napisao in memoriam fra Anđelu Nuiću. Isto tako, ograničenošću prostora ni mi ne možemo opisati čitav fra Anđelov život, ali ćemo se osvrnuti na njegovo djelovanje na glazbenom polju.
Rođen je u Drinovcima 20. studenoga 1850. Kao dijete morao je ići svake nedjelje na svetu misu u Ružiće, a za to mu je trebalo dobra dva sata pješačenja. Ova informacija je važna, jer je on kao mali dječak svake nedjelje tražio od oca i majke ''da iđem k misi, a najviše da čujem pjevanje'' (Jolić - Marić, 2010.), a naročito je volio slušati ''Zdravo tilo Isusovo''. Možemo zamisliti jednoga dječaka, zanesenjaka bistra pogleda kako pozorno prati svećenika koji pjeva i kako u svojoj glavi zamišlja da želi ovo isto. Nemamo li svi slično iskustvo zanesenjaštva u kojem smo kao djeca gledali u svoje uzore i poželjeli biti kao i oni? Nismo li i mi bogoslovi kao djeca gledali u naše fratre i zamišljali da želimo biti takvi? Klica poziva niče u takvim situacijama, a na nama je da tu klicu zalijevamo svojim molitvama.
Tu istu klicu zalijevao je i naš zaneseni dječak i odlučio je poći u fratre, što je i učinio s 11 godina života, krenuvši u Široki Brijeg u školu. U novicijat ulazi 1866. godine, a svečane zavjete polaže 1870. godine. Godinu poslije odlazi studirati u Italiju, najprije u Veletri, da bi 1871. godine otišao u Rim i ondje ostao do 1874. godine. Za svećenika je zaređen 1873. godine u 23. godini života.
Za vrijeme boravka u novicijatu u Hercegovini učio je crkveno pjevanje kod bosanskog franjevca fra Ive Katavića, no ipak je rimsko razdoblje njegova života bilo presudno za njegov glazbeni odgoj. U Rimu je usavršio pjevanje, a naučio je svirati glasovir i harmonij. Možemo ga zamisliti kako kao mladi fratar svira ili pjeva u rimskim crkvama, zajedno s drugom braćom iz cijeloga svijeta koja su tu studirala.
Studirati je lijepo, ali treba se vratiti u hercegovačku realnost, treba ostaviti svu glazbenu raskoš Rima i vratiti se ''na ledinu'' glazbeno neuke Hercegovine. Zaneseni mladi fratar odmah je krenuo u glazbeni odgoj prve župe na kojoj je djelovao, a to je Široki Brijeg. ''Umjetno je pjevanje bilo kod herceg. puka posve nepoznato, a fra Angjelu je bila duša pjevati i druge podučavati u pjevanju'', izvještava nas fra Leo Petrović. Na Širokom Brijegu, nažalost, nije imao velika uspjeha jer nije imao glasovir. Možemo zamisliti kako mu je bilo nezgodno, jer nije imao nikakva glazbenog pomagala, a rezultati su bili slabi. Nije se obeshrabrio nego je nastavio dalje, i to u Mostaru. Tu je polučio puno veći uspjeh jer je dobio glasovir. Osim pjevanja, počeo je učiti i sviranje. U svojim memoarima istakao je dječake Antu Planinića i Nikolu Vukoju kao one koji su najprije naučili pjevati i svirati. Kad je Ante prvi put samo odsvirao i otpjevao misu s drugom djecom, fra Anđeo je ''od mila plakao''. Vidjeti uspjeh i samostalnost drugoga koga si podučavao - pa što ima ljepše za jednog učitelja? Sjetimo se samo susreta s našim učiteljima, nastavnicima i profesorima koji se dive našim uspjesima koje smo postigli u životu. Zašto? Ta sami su davali sebe kako bi drugoga podučili i omogućili mu da samostalno hodi u život. Uspjeh svojih učenika oni smatraju svojim uspjehom. Mostarci su se ponosili što su se kod njega školovali, jer su u to vrijeme bili jedini ljudi koji su znali pjevati. ''Na sprovodima i dandanas jedino učenici pokojnjeg fra Angjela znadu crkvenu pjesmu pjevati i svećenicima od pomoći biti'' svjedoči nam fra Leo u svom djelu.
U Mostaru ostaje do 1882. godine kada odlazi na Humac gdje postaje meštar novaka. Počinje podučavati fratre sviranju i pjevanju. Uglavnom, gdje bi god došao koristio bi priliku i učio druge liturgijskim (isto tako i domoljubnim) pjesmama. Napose je učio djecu i tako postavljao temelje za glazbeno usavršavanje Hercegovine. Svaki dan bi svirao i pjevao te uz pjesmu razmišljao i odluke donosio. O tome svjedoči fra Pavo Dragićević u opisu njegova dnevnog ritma: ''Poslije razmišljanja običaj mu je bio sjednuti za harmonium. Malo bi prokušao, a onda zapjevao. Pjevao je jednako crkvene i svjetovne pjesme. Umio je i gusliti, stoga je skrupulozno čuvao naš narodni običaj pjevanja uz gusle i na Božić užegavši svijeću zapjevati putničku'' (Jolić - Marić, 2010.). Umro je u Mostaru 15. svibnja 1916. u 66. godini života, 50. godini redovništva i 43. godini svećeništva.
Fra Anđeo je još kao dječak zavolio glazbu i silno ju je htio naučiti, što je i uspio. Danas gledano, on je imao samo opću naobrazbu, ali to ga nije sprječavalo da tu svoju ljubav i svoj talent podijeli s drugima i druge pouči, jer time je želio obogatiti liturgijska slavlja. U njegovo vrijeme trebalo se baviti ''puno važnijim stvarima'', kao što su gradnja crkava, samostana i inih drugih objekata, ali i izgrađivanje duha i kulture. No fra Anđeo je ipak u svemu tome pronalazio (malo) mjesta i vremena za glazbu. Možda je nekada imao želju nešto i napisati, ali davši se drugima, nije za to imao vremena. Ipak je ostavio notni zapis upisan u dušu Hercegovine, jer ono što ti je ''duša raditi'' ostavlja trag u duši drugoga. Umnožavanje talenta kojega smo dobili nije u tome da sebi prikupimo više, nego u poticanju i razvoju talenta drugoga. To je ona stostruka nagrada koju dobijamo.
I na kraju, što ima ljepše nego, na primjer, na Božić uzeti u ruke fra Anđelov Molitvenik i božićne pjesme, koje je on tamo davnih godina zapisao, i otpjevati ih u krugu obitelji ili neke druge zajednice.
Mir vam i dobro.
Literatura: Robert JOLIĆ, Leksikon hercegovačkih franjevaca, Mostar, 2011.; Robert JOLIĆ – Ante MARIĆ (prir.), Fra Anđeo Nuić – Život i djelo, Mostar, 2011.; Leo PETROVIĆ; ''† Mnogo poštovani O. fra Angjeo Nuić'', u: Kršćanska obitelj, god. 17, (1916.), br. 6, str. 122-124.; Andrija NIKIĆ, ''Crtice iz povijesti glazbe u Hercegovini'', u: Naša ognjišta, god. 3, (1973.), br. 3., str. 12.
