»Gospodin je sudac i ne gleda tko je tko...Tko Boga služi svim srcem svojim, bit će uslišan, jer njegove se molbe dižu do oblaka« - tako veli citat iz Knjige Sirahove, kojeg nam Crkva danas nudi u prvom čitanju.
U ono vrijeme: Nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče Isus ovu prispodobu:
»Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ’Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’ A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ’Bože, milostiv budi meni grešniku!’ Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«(Lk 18,9-14)
Još uvijek Isus se nalazi u društvu svojih učenika, odnosno nas, i pokušava poučiti prisutne o važnosti ustrajne molitve. Sada na scenu postavlja druga dva lika a to su farizej i carinik. Predstavnici crkvene i političke vlasti. Nalaze se u crkvi, mole se Bogu. Ne bih stavljao naglasak na način na koji oni mole, samohvala i ponizno kajanje, nego možda više na to da obojica pred Bogom govore o sebi iskreno. Molitveni stav. Biti iskren pred Bogom, kakav sam da sam. Iako to Bog već zna, ali ipak traži od nas da mi sami stanemo pred Njega pa i pred sebe. Ili možda mi imamo potrebu stati pred Njega, pa da se nekom izjadamo ili da sami sebe pohvalimo, jer će On to razumjeti, čuti. Bar se nadamo.
Poistovjećujem se uvijek, a vjerujem i većina nas, uvijek sa carinikom. Više nam se to sviđa, tko bi želio biti i moliti se kao farizej. Međutim, barem jednom se možemo jako dobro pronaći na farizejevom mjestu. Bez ikakve osude. Tu je zamka - stav molitvenog čina. Samodostatno uzdizanje ili poniznost. Ne da se pouzdajemo u same sebe, kao mi ćemo nešto i jesmo nešto svojom snagom, nego pouzdanje u Boga. Da je On taj koji daje i koji čini. Oprašta, ljubi. Jer što to mi imamo a da nije dar od Njega. I da se vratim na početni citat, ne gleda Bog tko je tko, crkveni ili društveni dostojnik, bogat ili siromah, muško ili žensko. Nego potpuno predanje i poniznost u Njega da će nam se smilovati i uslišiti nas u našim molitvama.
Molitva bi nas trebala mijenjati. Jer moleći, za nešto ili nekog, ne možemo postići molitveno-trgovačkim odnosom s Bogom. Bože ja tebi ovo a Ti meni ono što te molim. Moleći, ne mijenjamo Boga nego sebe i svoje želje, misli, nakane. Bar bi tako trebalo bit. Tema ili motiv molitve provlači se kroz cijelo sv. Pismo. Ono što hrana i piće predstavlja tijelu, život, to je molitva našem duhu. Molitva je kisik, održava i podržava naš duh i dušu, a samim time i tijelo. Ali ne bilo kakva molitva. Samo ona molitva koja će nam omogućiti da u našoj svakodnevici zadržimo taj stav poniznosti koju imamo pred Bogom, u susretima s ljudima. Lako je biti ponizan pred Bogom u crkvi. Budimo ponizni pred Bogom u braći ljudima.
