Ljubav je ponekad i velika žrtva pomoću koje ubijamo svoj ego, svoje prohtjeve i želje, a stavljamo bližnjega na prvo mjesto posvješćujući sebi da nisam uvijek ja u pravu. Važno je u poniznosti prihvatiti kad nas netko opominje.
Bezumnik postupa sa svojim bližnjima prezirno, a razuman čovjek šuti. (Mudre Izreke 11,12)
Svakodnevno možemo osluškivati komentare o drugim ljudima u kojima je korijen osuda. Druge ljude prosuđujemo po svojim nutarnjim prohtjevima očekujući nešto bolje od njih, a sebe same zanemarujemo kao da ne postojimo. Dok druge gledamo prezirno rijetko nam padne na pamet da svojim primjerom i životom pokažemo kako treba živjeti. To je mučno i uvijek izabiremo onu goru stranu u kojoj osuđujemo druge svojim zlim očima. U drugima ne želimo vidjeti ono devedeset posto dobroga već samo ono malo lošega kao kad gledamo santu leda koja samo deset posto viri izvan vode a drugi dio je duboko uronjen u dubine oceana. Naravno, postoje i osobe koje su se utopile u svojoj nutarnjoj zloći žudeći za požudama svijeta ali to je velika manjina. Pitam se tko je moj bližnji? Kako živjeti zdrav odnos s ljudima koje susrećem? Postoji li pravi prijatelj? Što je ljubav?
Na temelju citata iz knjige Mudrih Izreka pokušat ću nešto reći o suživotu današnjeg društva i mnogih zajednica. Ljudska narav je jako krhka i često imamo zle nagone kojima osuđujemo druge ljude, nekada i jako bliske osobe s kojima čak i živimo. Kad govorimo protiv drugih stavljamo na svoje srce „fasadu“ tame koja nam pomaže da potpuno zamaglimo pogled prema sebi i svojoj nutrini. Govor o drugima počinje zadovoljavati našu nutrinu do te mjere da više ne vidimo svoje mane već samo gledamo tuđe i sretni smo kad netko čini nešto loše jer to možemo ismijati i o tome pričati. To je zlo. Ako gledam bližnjeg Božjim očima u njemu bi prije svega trebao vidjeti Isusa, a ako ta osoba griješi trebamo prvo krenuti od sebe. Trebamo se zapitati; živim li dostojno svoga poziva? Uz molitvu a nekada i post nastojati produbiti svoju savjest, ući u svoje srce i tek onda kad shvatimo koliko smo sami grešni i prljavi, nećemo ni pomisliti reći nešto protiv drugoga u svome srcu, a pogotovo ne u javnosti. Isus nas poučava ako naš bližnji radi nešto loše da ga opomenemo. To je zdrav odnos. To je ljubav koju iskazujemo svome bližnjemu ako mu kažemo da ne čini loše stvari, jer na taj način pokazujemo da nam je stalo do njega. Kad nekoga opominjemo pomažemo mu da uvidi greške kojih sam nije svjestan.
Osobe koje jako puno pričaju i smatraju sebe mudrima, a nerijetko pričaju protiv drugih, u svojoj nutrini su zapravo prazni. Biti ispunjen Božjom mudrošću o kojoj nam govori citat iz knjige Mudrih Izreka je prije svega biti potaknut iz svoje nutrine na čin da svoje bližnje branimo i opravdavamo a sebe korimo. Često nas naša ljudska narav potiče da razmišljamo mudrošću ovoga svijeta, ali Božja mudrost je sasvim drugačija i izgleda nelogična i neprihvatljiva. Na pitanje; tko je moj bližnji? Isus odgovara prispodobom o čovjeku koji je bio u nevolji, a prolaznik koji je smatran grešnikom, zaustavio se i pomogao mu. Kršćanstvo je škola ljubavi te u ovom primjeru sažima se cijela bit kršćanskog poslanja da nesebično pomažemo svima koji su u nevolji bez da očekujemo neko priznanje ili da nam se uzvrati. Ako činimo dobro da bi se pričalo po gradu i medijima kako smo dobri, mi smo zapravo siromašni jer smo sebe uzvisili a pali smo u Božjim očima. Ljubiti bližnjega mudrošću Božjom izgleda ludo, ali se isplati. Bog je morao preliti svoju ljubav na čovjeka, te ono što Bog ima u maksimumu, usadio je u čovjeka u minimumu da bi bio ispunjeni Ljubavlju.
Teško je popraviti same sebe i usmjeriti na pravi put ako nemamo dobrog prijatelja ili kolegu koji će nas opomenuti i pomoći nam da se popravimo. Prijatelj ili bilo koja druga osoba koja nas vuče lošim putem nije prijatelj već neprijatelj koji zavarava sebe i nas same, te takvoga se treba kloniti. Istinski prijatelj postoji ali ga je teško pronaći. To je osoba koja će nas nukati da činimo dobro i budemo Božji. On je naša produžena ruka. Čak bi se usudio reći da je čovjek navezan na to da ima prijatelja, jer smo mi društvena bića i moramo biti svjesni da nismo sami. Sebe možemo razumijeti isključivo preko drugih i nismo apsolutno jedinstvo ako nismo povezani s drugima.
Za kraj sam ostavio vrelo kršćanstva i općenito života na zemlji, a to je ljubav. Sveti Pavao piše da ljubav ne čini zla bližnjemu (Rim 13,10). Ljubav prema drugoma je prije svega život u istini. Dok smo dobri sa svima slobodno se možemo zapitati govorimo li im istinu ili udovoljavamo njihovim željama. Istina ponekad zna boljeti ali je potrebna za zdrav međuljudski odnos. Bog nas preko drugih osoba može nesvjesno opominjati i pozivati na pravi put. U tom slučaju loša iskustva s drugima mogu biti šansa da progledamo. Ljubav je ponekad i velika žrtva pomoću koje ubijamo svoj ego, svoje prohtjeve i želje, a stavljamo bližnjega na prvo mjesto posvješćujući sebi da nisam uvijek ja u pravu. Važno je u poniznosti prihvatiti kad nas netko opominje. Praštanje u ljubavi temelj je za uspostavljanje ravnoteže i sklada u životu. Svakodnevno smo zaokupirani raznim poslovima, karijerama, obvezama, planovima do te mjere da ne vidimo život oko sebe. Stabla se na buri njišu i kao da su srdita i žele nam reći preko lišća koje nam pada pod noge da je sve to što činimo potrebno, ali da je najpotrebnija ljubav.
