Biti slobodan znači kad si prikovan u okove neprijatelja i moraš činiti ono što ti zapovjede, a ti se i dalje u svom srcu tome opireš uzdajući se u Gospodina živeći slatku slobodu.
Iz svetog Evanđelja po Luki:
U ono vrijeme: S Isusom je putovalo silno mnoštvo. On se okrene i reče im: »Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik! Tko od vas, nakan graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: da ga ne bi – pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti – počeli ismjehivati svi koji to vide: ’Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti!’ Ili koji kralj kad polazi da se zarati s drugim kraljem, neće prije sjesti i promisliti može li s deset tisuća presresti onoga koji na nj dolazi s dvadeset tisuća? Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir. Tako dakle nijedan od vas koji se ne odrekne svega što posjeduje, ne može biti moj učenik.«
Riječ Gospodnja.
U mnoštvu poziva koje nam život upućuje postoji jedan jedinstveni, Božji poziv, koji nam je skriven u otajstvu Isusa Krista. Ako ga čovjek primijeti i na njega odgovori upušta se na put ispunjenja svoje ljudskosti i otkriva istinsku sreću koja će se u potpunosti ostvariti u slavi budućeg svijeta. Isus u ovom evanđeoskom odlomku poziva narod. To nije poziv upućen pojedincima već svakoj osobi, ali uz određene uvjete. Na samom početku postavimo pitanje: kakav je to poziv i kakve uvjete Isus stavlja pred nas?
Pojam poziva na neki način objedinjuje cijelo Sveto pismo. Čovjek ne može živjeti u punini koristeći svoje fizičke i intelektualne sposobnosti, već ako odgovori na pozive koje mu Bog tajanstveno upućuje tijekom cijelog života i jedino tako može ostvariti puninu svoje ljudskosti. U dubini našega srca svakodnevno progovara Božji glas koji nas poziva da činimo dobro sebi i svojim bližnjima, da budemo pošteni i da se oslanjamo na Njega koji je uzrok i počelo svega. Čitajući Sveto pismo Bog nas u svakom retku Biblije poziva na nešto novo, ali problem je često u tome što mi zatvaramo svoje srce za njegove pozive.
Zašto Isus poziva da moramo mrziti svoje roditelje, rodbinu, pa čak i svoj život da bi mogli biti njegovi, ako je cijelo vrijeme propovijedao mir i ljubav? Naravno, nije riječ o mržnji nego o slobodi. Isus upotrebljava riječ mržnja kako bi ta sloboda dobila na važnosti. Biti slobodan čovjek značilo bi da nismo navezani na druge osobe, da ne ovisimo o njima već da ovisimo samo o Bogu koji nas poziva na život. Jedino na Boga smijemo biti navezani, a to je i bit svega. Kad je riječ o obitelji, djeca moraju biti slobodna od roditelja i obrnuto. Roditelje treba poštivati i voljeti ali ne smijemo o njima ovisiti, a pogotovo ne smijemo živjeti po njihovim prohtjevima da postanemo zarobljeni. Mladost je doba slobodnog traženja i vrijeme nadanja. Ono je pokušaj da se više ne ide utabanom stazom prijašnjih generacija nego otkrivanje novih mogućnosti mira, novih misli i novih međuljudskih odnosa. Biti slobodan ne znači živjeti poput krave na polju koja nema razum. Sloboda je sam Bog po kojem ravnamo svoj način življenja.
Tako i oženjeni muškarac i žena, premda su jedno tijelo, pozvani su na slobodu. Ta sloboda je duhovne naravi kako bi živjeli po Božjem zakonu. Ako muž navodi svoju ženu na nešto što se protivi Božjem zakonu, ona mora biti slobodna reći da to ne želi jer joj je Bog na prvome mjestu, a tako i obrnuto. I mi fratri imamo zavjet poslušnosti, ali ako nas poglavar navodi na nešto loše, slobodni smo ga odbiti jer njegove nakane nisu po Božjem planu. Svijet je postao jako bogat i materijalne stvari postale su mjerilo u životu. Psalmist piše: „Draži mi je Gospodine zakon usta tvojih, no tisuće zlatnika i srebrnika“. Mi možemo posjedovati ogromno bogatstvo ali nam ono ne smije postati božanstvo. Možemo postati rob novcu i živjeti za novac, a možemo postati i sveti ljudi pomažući drugima. Ljubav se ne da ničim platiti. Kad bi se mogla platiti, više ne bi bila ljubav. Kad govorimo o robovanju, sjetimo se propale države Jugoslavije u kojoj je narod morao biti rob kako bi uspio u životu, odbacujući Boga. Ako si htio uspjeti u karijeri, Boga nisi smio spominjati i morao si biti igračka nekim „višim“ silama. Mojsije je izveo svoj narod iz Egipatskog ropstva u slobodu, a tako su i naši branitelji uzdajući se u Boga oslobodili naš narod iz ropstva i bijede zla.
Živjeti slobodu po Božjem nadahnuću nije lako. I sam Isus upozorava: „tko ne nosi svoj križ i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik“. To su nam ohrabrujuće riječi da unatoč svim kušnjama i teškoćama ustrajemo i idemo naprijed. Zlo i dobro, ljubav i mržnja, uvijek su pomiješani. Čovjek bira i odabere li pravi smjer moguće je da ponekad sleti s puta, da zastane na putu, no unatoč svemu ako ide prema cilju stići će. Najveću nam bol nanosi osjećaj da sami nosimo teret svojeg križa, da smo izgubili svako uporište i sklonište. No tada se trebamo obratiti Bogu molitvom i tako zavirujući u dubinu svojega bića, osjetit ćemo Božju prisutnost i smisao patnje. Sveti Pavao u svojoj poslanici tvrdi da je pozvan od majčine utrobe, a ipak je u svom životu išao i krivim putovima dok nije upoznao Isusa, i tek kad ga je upoznao postalo mu je jako teško. Bio je progonjen, pao je u očima svoga naroda, a čak je i zatvoren u tamnicu. On je i dalje bio slobodan u svome srcu jer je bio s Isusom. Biti slobodan znači kad si prikovan u okove neprijatelja i moraš činiti ono što ti zapovjede, a ti se i dalje u svom srcu tome opireš uzdajući se u Gospodina živeći slatku slobodu.
