...
Uvijek sam volio promjene. Možda zato što su me uvijek činile nekako življim i davale mi osjećaj svježine. Promjene okoline, društva, svakodnevnih navika, pa čak i načina života, utisnule su mi uvijek, ako išta, barem uspomenu. Kada malo bolje razmislim, vidim kako je svakoga puta kada sam se odvažio mijenjati, to bilo na poticaj drugih. Bilo to kroz savjet, jer ipak oni najbliži ljudi nekada vide i znaju bolje. Bilo preko primjera ili poticaja iz nečijeg iskustva, ali rijetko sam se mijenjao sam od sebe i bez razloga.
Sjećam se jedne promjene u svome životu koja mi je do dan danas najbolji potez koji sam učinio. Bila je to promjena preko primjera drugog. Onog nekog koji mi je pokazao da ima više od ovoga života nego što sam mislio da ima. Ne bih htio ići u detalje, ali upravo ta promjena, koja se u početku činila nemogućom, postala je izvor i razlog za svaku kasniju. To je možda ono što nazivaju životnom prekretnicom. Ne mogu govoriti o trenutku, danu, pa čak ni mjesecu, kao što to obično ljudi znaju pamtiti, jer ta promjena još uvijek nije potpuna i cijela. Ona još uvijek svakim danom predstavlja prepreku i izazov. Svakom novom životnom prilikom uviđam mogućnost napretka i mogućnost nazadovanja u njoj. U svakom slučaju, nekoliko godina nakon, još uvijek vidim što i kakav bih trebao postati nakon te potpune promjene, iako se ta slika često muti i razbistrava ovisno o mojim postupcima.
Kada usporedim sebe tada i sebe koji sam sad, teško razlučujem jesam li više napredovao ili nazadovao. Vidim onog nadobudnog osamnaestogodišnjaka koji je imao ambicije i more potencijala. Koji je bio odvažan i hrabar za suočavanje sa svakim problemom, iz razloga što je smatrao da svaki problem ima svoje rješenje, pa makar u vremenu. Vidim sebe koji se borio, grizao, trčao i prihvaćao svaku poteškoću s osmijehom i nadom da će sve biti u redu. Danas je ta osoba i dalje puna ambicija i potencijala, samo ne toliko odvažna i hrabra. Ne bori se sa istim žarom i izbjegava poteškoće. Danas sam lako popustljiv i olako samome sebi progledam kroz prste, iako su, kako je napisao jedan pjesnik, već umorni od toga. Ne znam, možda sam jednostavno zreliji i realniji u pogledu na svijet i život. Možda sam samo iscrpljen i pravim privremenu pauzu. Pa možda sam čak i borben, samo u drugačijim bitkama. Kada gledam te dvije verzije sebe, nisam siguran jesam li razočarao ili učinio ponosnim onog sebe od prije, ali ima stvari u koje sam definitivno siguran. Siguran sam da situacija nije ista tada i sada. Siguran sam da sam sada na potpuno drugom putu nego prije. Siguran sam čak i da je stečeno iskustvo ulilo tu nekakvu rezerviranost. A najvažnije od svega, siguran sam da sam se promijenio. Samo nisam siguran je li na bolje ili na gore.
Ali uvijek sam volio promjene.
