Bio sam iznenađen i šokiran kad mi je taj gospodin rekao da su fratri na njih sa zvonika pucali i da su ih s prozora samostana polijevali vrelim uljem. Ostao sam iznenađen i bez riječi...
Posljedice Drugoga Svjetskoga rata bile su sasvim bliske i svježe kad sam se rodio, dok sam bio dijete i dok sam odrastao. Ipak, iako je rat tek završio, o njemu se veoma malo govorilo. Mi djeca o ratu malo smo znali. Jedino su u mome selu svi spominjali Dragu i Grgu, sinove Ivana Kraljevića koga smo zvali Brko. Brko je bio najstariji čovjek u kraju i svi smo ga voljeli. Za Grgu i Dragu govorilo se da su nestali u ratu. Mi djeca znali smo tko je s kim ratovao i znali smo koja je bila naša strana, iako su nas u školi učili da su partizani bili naša strana. Vjerujem da su stariji potiho, daleko od djece, da ih nitko ne čuje o svemu pričali. Sve se krilo. Nitko nije postavljao nepotrebna pitanja niti na njih davao odgovore. Šutnjom smo bili zaštićeni od opasnih pitanja i od opasnih informacija. Ponekad se znalo čuti da su otišli u zatvor oni koji su puno pitali, ili rekli koju riječ previše. Ništa nije promijenila ni srednja škola.
Dva su značajna događaja koji su obilježili moj susret sa stradanjima Širokog Brijega. Kad mi je bilo osam godina, prvi put sam s pokojnom majkom Blagicom na uočnicue Velike Gospe išao na Brig. Naravno, prijevoza nije bilo. Išli smo pješke. Svugdje se išlo pješke. Posebno mi je bio težak zadnji dio puta, dok smo se penjali uz sami Brijeg prema crkvi. Od toga susreta s crkvom na Širokom Brijegu najdublje u sjećanju ostala mi je snažna pjesma koju je puk pjevao: « Primi, primi mila Majko...» U cekeru smo ponijeli kruha i sira i to smo nakon mise blagovali. Vode smo se napili na fratarskoj čatrnji. Kad je misa završila već je bila duboka noć. Ne sjećam se koliko nas je u crkvi ostalo, ali vjerujem da je bilo preko 100 hodočasnika koji smo ostali. Fratar nam je kazao da možemo u crkvi noćiti. Mama i ja, kao i svi drugi, prespavali smo na klupama. Fratar je mene zvao da se pridružim nekim muškaraca koji su spavali iza oltara, ali ja nisam htio otići od Mame. Kad je svanuo dan, veliki blagdan Velike Gospe, mama se išla ispovjediti i izmoliti svoje molitve. Čekali smo glavnu svetu misu. Radoznalo sam hodao oko samostana. Htio sam vidjeti kako to sve izgleda. Sjećam se djela samostana koji stoji naspram gimnazije. Sve je bilo srušeno. Vanjski zidovi onako popucali još su stajali, ali unutarnji zidovi bili su većinom urušeni. Krov na tome dijelu samostana bio je u potpunosti srušen. Ruševina je žalosno izgledala. Čudio sam se da je fratarska kuća tako ružna i srušena. Nisam znao niti mi je tko objasnio zašto je to tako. Mama nije imala novca i ništa nismo mogli kupiti. Netko nam je kupio po krišku bostana. Dijete se sjeća radosti dara kojega nam je ta dobra osoba darovala. Evo, i ovom prigodom želim kazati zahvalnost za taj dar. Ne sjećam se da li smo se kući vratili pješke, ili nas je netko sjeo i doveo kući.
Godine 1970. jedno putovanje donijelo je novo iskustvo i novo razmišljanje o Širokom Brijegu. Sredinom svibnja moja sestra Ana pošla je u Austriju raditi i na putu svratila kod mene u Split, gdje sam bio u četvrtom razredu sjemeništa na Poljudu. Zamolila me da s njom u subotu pođem u Zagreb i da se u nedjelju vratim. To je bio moj prvi dolazak u Zagreb. Putovali smo vlakom. Iz Zagreba, ona je nastavila put prema Grazu, a ja sam sjeo u vlak i pošao nazad prema Splitu. Sa mnom u kupeu sjedio je gospodin kome je bilo oko 55–60 godina. Putovanje je bilo ugodno. Razgovarali smo o nekim uobičajenim stvarima sve do trenutka kad je on mene pitao odakle sam i u koju školu idem. Kazao sam da sam u sjemeništu, da sam s Kočerina i da mi je općina Lištica. Tada je on započeo priču koja me šokirala i iznenadila. Kazao je da je bio partizan i da je sudjelovao u bitkama oko crkve na Širokom Brijegu. Do toga susreta ja ništa nisam znao ni o pobijenim fratrima ni o partizanima koji su vodili bitku oko Širokoga Brijega. Bio sam iznenađen i šokiran kad mi je taj gospodin rekao da su fratri na njih sa zvonika pucali i da su ih s prozora samostana polijevali vrelim uljem. Ostao sam iznenađen i bez riječi. Čovjeku ništa nisam mogao odgovoriti, jer nikakva saznanja o tome nisam imao. Sve što mi je rekao bilo je šokirajuće i za nevjerovati. Nisam osjećao strah razgovarati i nisam osjećao da me želi provocirati, ili možda prijaviti i optužiti za neku propagandu. Takvi razgovori uvijek su bili veoma opasni. Nisam mogao tome nepoznatome čovjeku nikakvu informaciju ponuditi s kojom bih nijekao ono što je on govorio. Samo sam kazao da ne vjerujem da su fratri činili to što on kaže. A on je ustrajno i slavodobitno o tome govorio. Trudio se izgledati kao pobjednik koji uživa u pobjedi. Šokirao me je onim što je rekao, ali ni u jednome trenutku nisam osjetio kušnju povjerovati u njegovu priču.
Sada vjerujem da je pričom o pucanju sa zvonika i pričom o vrućem ulju liječio svoju dušu i ublažavao strah od sjećanja na tužna djela u kojima je sudjelovao. Kad sam se vratio u Split, odmah sam otišao kod našega profesora povijesti, pokojnoga fra Jakova Bubala povjeriti mu što mi je nepoznati čovjek u vlaku rekao i pitati ga da mi o tome nešto kaže. Fra Jakov me saslušao i bez puno riječi objasnio mi da su partizani sve fratre na Širokom Brijegu pobili te da bi toga čovjeka trebalo ispitati i kazniti za ono što su nevinim ljudima, fratrima u samostanu učinili.
