Fra Slavko nas podsjeća na neke velikane koji su kratko živjeli, ali dubok trag u životu Crkve ostavili.
Već je 15 godina od kada je umro fra
Slavko Barbarić. Dana 24. XI. 2000, u petak, vodio je hodočasnike na križnom putu uz
Križevac. Kada je križni put završio odmah se počeo vraćati. Upozorio je ljude
da se čuvaju i da po skliskom putu ne padnu. Svjedoci kažu: Napravio je još nekoliko koraka, umro i pao.
Naš franjevački nekrologij, kojega u
našim samostanima redovito, svakoga dana čitamo, piše da je fra Slavko bio
doktor teologije, duhovni pisac i da je hodočasnicima pomagao. Fra Slavko nas podsjeća
na neke velikane koji su kratko živjeli, ali dubok trag u životu Crkve
ostavili. Sveti Franjo, Sveti Ante, Sveta Mala Terezija su samo neki koje
možemo spomenuti.
Ovdje spominjem nekoliko važnih odlika
našega fra Slavka kojih se sjećam iz vremena kad smo zajedno radili u župi
Medugorje. Fra Slavko se uvijek radikalno opredjeljivao za ono što je osjećao
da treba činiti i za ono što je Zajednica od njega očekivala. Poticaje Duha i
srca uvijek je radikalno slijedio. Živeći u disciplini svakodnevnoga
redovničkoga života nije dozvoljavao da umor, želja za snom, želja za ugodnim životom, glad, bilo kakav luksuz ili
obična potreba za odmorom zaustave ono što je trebao i shvaćao da treba činiti.
Radikalno je slijedio odluke o
plemenitim projektima koje je započeo, u kojima je sudjelovao i za koje ga je
delegirala Zajednica. Gledao sam s kakvom je odlučnošću vodio rast i izgradnju
Majčinoga sela. Gledao sam kako je odlučno slijedio i podržavao život, rad i
razvoj zajednice Milosrdni otac. Aktivno i angažirano je pratio život svakoga
pojedinoga čovjeka koji je živio Majčinom selu. Sate i sate vremena znao je
ostati s hodočasnicima koji su mu dolazili i zbog svojih nevolja tražili pomoć
od njega.
Radikalno je vjerovao i prihvaćao ono što
su djeca-vidioci kazivali da mi vjernici-hodočasnici trebamo činiti. Govor o
postu gradio je na vlastitiom iskustvu strogog posta i sam strogo posteći na
seminarima posta koje je organizirao i vodio. Redovito je strogo postio srijedom
i petkom. Govorio je o Križevcu iz vlastitoga iskustva drugovanja s Križevcem. Rano
jutro i kasno večer, vrijeme zimske hladnoće, nemilosrdne bure, vrijeme žege
ljeta za njega su bili pravo vrijeme za pokornički odlazak na Brdo ukazanja i Križevac.
Gore, na ta sveta mjesta, neprestano se vraćao i gore sebe neprestano tražio u
milosti pokore. Naši stari znali su reći da je veliki Božji dar umrijeti u
vlastitoj kući. Čudesna smrt i čudesan dar. Hodočasnici kad god naiđu pokraj spomen-kamena
koji stoji na mjestu gdje je fra Slavko umro zastanu, pogledaju, pomole se i
nastave put.
