Odurne li, dirljive nepromišljenosti!

Prvi put kada sam razgovarao sa svećenikom o svome pozivu – bilo je to u vrijeme kad sam koristio Facebook – naš virtualni razgovor je završio ovim citatom...

»Odurne li, dirljive nepromišljenosti! Ne, ipak se ne postaje kršćaninom baš tako jeftino. On je proturječan znak, i s izravnom izjavom on te samo privuče k sebi, tako da se moraš suočiti s proturječjem, i tako otkriti namisli svoga srca time što ćeš odabrati hoćeš li povjerovati ili ne.« (Søren Kierkegaard)

Prvi put kada sam razgovarao sa svećenikom o svome pozivu – bilo je to u vrijeme kad sam koristio Facebook  – naš virtualni  razgovor je završio ovim citatom. Mislim da je to bio samo jedan od citata. Naime, poznajući svećenika o kojem je riječ pretpostavljam da je spomenut i neki od Majke Terezije, ali samo mi se ovaj urezao u sjećanje. Od tad pa do dana današnjeg često mi kroz glavu proleti: »Odurne li, dirljive nepromišljenosti!«. Riječi su to danskog filozofa kasnije prepoznatog kao preteče filozofije egzistencije i egzistencijalizma.

Ne bojte se, neću filozofirati. Barem ne previše. Ovih mi dana ponovno odzvanja u glavi ta misao. Uviđam koliko su istinite gore napisane riječi. »Ipak se ne postaje kršćaninom baš tako jeftino«. Često kada osjetimo poziv - »izjavu« mislimo da u tom trenutku počinje naš novi život. I jest. Ali ne olako, ne »baš tako jeftino«. Tako sam i ja mislio da moj novi život počinje od onog trenutka kada odlučim biti fratar. Odazvati se na poziv. Nije bilo tako. Morao sam se suočiti s proturječjima i prije nego sam odlučio odazvati se. No, onda sam pomislio da s odlukom da ću se »obući« prestaju proturječja.

Odurne li, dirljive nepromišljenosti…

»On je proturječan znak, i s izravnom izjavom on te samo privuče k sebi, tako da se moraš suočiti s proturječjem (…)«. Uistinu je poseban osjećaj privučenost Bogočovjeku. Svi koji su u jednom trenutku ozbiljno odlučili slijediti ga znaju o čemu pričam. Taj početnički zanos čovjeka nosi u smjerovima koje nije mogao ni zamisliti. A onda nam narastu krila i mislimo da je to početak i kraj naše priče. Mislimo da će ta avantura trajati cijeli život, a da će žar istom snagom gorjeti dok nas ima. U tim trenutcima (a doista jesu trenutci kada ih usporedimo s ostatkom života) vjerujemo bez sumnje. Vjerujemo i povjeravamo se onomu koji nas je pozvao. Tad ne možemo ni zamisliti da bi ikad moglo biti drugačije. Ipak, prije ili kasnije dođu proturječja. Prije ili kasnije se pojavi crv sumnje jer onaj koji poziva želi da se oni koje je pozvao slobodno odluče za njega. I tada sam pružao otpor. Vjerovao sam da je to tek manja prepreka na mome putu.

Odurne li, dirljive nepromišljenosti!

»(…) suočiti s proturječjem, i tako otkriti namisli svoga srca time što ćeš odbrati hoćeš li povjerovati ili ne«. Proturječja su došla. Dočekao sam ih nespreman i nisam se odmah znao s njima suočiti. Kada dođu proturječja, onda naša vjera biva kušana. Kierkegaard u prethodnom tekstu veli da je Bogočovjek konkretan čovjek koji za sebe kaže da je Bog. Ta je izjava u sebi proturječna. Stoga i stavlja pred nas zahtjev da odlučimo  hoćemo li povjerovati ili ne. Naravno, naš odgovor je »da«. Ali zar time prestaju proturječja?

Odurne li, dirljive nepromišljenosti!

Odluku da vjerujemo moramo donositi svaki dan. Bogočovjek je konkretan čovjek, a to valjda znači da ga konkretno možemo ljubiti. Možemo ga konkretno ljubiti u bližnjima. U tom se također sastoji odluka da povjerujem. Umjesto nepromišljenosti onda dolazi promišljanje odluka koje donosimo u konkretnom životu. A to promišljanje je nešto kao filozofiranje. Barem ja tako mislim. Dirljive li nepromišljenosti?

Za kraj se želim, po tko zna koji put, vratiti pozivu. Oduvijek sam se osjećao pozvanim na nešto što se nije dalo lako opisati. Od malena sam gledao fratre na oltaru i osjećao da sam i ja na takvo što pozvan. Citat kojim sam započeo tekst pročitao sam kad je proces odaziva polako dolazio svome kraju. I tada sam mislio da me Bog zove jer on baš mene treba. Tako i jest. On treba konkretnu osobu. Ipak mislim da me je Bog zvao ponajviše zato što ja njega trebam. Na kraju krajeva Bog zna zašto me je uopće zvao. Meni se samo čini da  zadnjih dana uspijevam odabirati da vjerujem. A gdje će me to odvesti? Opet samo Bog zna. Samo mi se čini da je dobro krenulo…

»Odurne li, dirljive nepromišljenosti!«