Prije nekoliko godina, bila je hladna zimska noć kakva to biva u tim krajevima, ova župa iznenada i tragično je ostala bez svoga župnika. Mjesec je prosinac, mise zornice...
Kada se čovjek penje strmovitom cestom prema Fonte
Colombu, iza sebe kao da ostavlja sav dotadašnji svijet i uranja u neku
nepoznatu i neotkrivenu harmoniju u kojoj je glavni protagonist siromašni
Svetac iz Asiza. Zanimljiva je ta stvarnost opipljujuće Franjine prisutnosti na
franjevačkim mjestima diljem Asiza i njegove okolice. Čovjek si pred očima
može, danas – 800 godina poslije, zamisliti Franju kako hodi, moli ili pjeva po
tolikim brdima i dolinama. Jedno od takvih mjesta je i Fonte Colombo.
Kao što je to opće poznato i opće prihvaćeno, na
ovom je mjestu sveti Franjo Asiški napisao Pravilo života za svu svoju braću
koja će doći sve do kraja svijeta. Postoji i ona simpatična legenda koja govori
da je Franji, dok je pisao Pravilo, došao brat Ilija moleći ga da napiše
Pravilo ne po sebi, nego tako da ga i drugi mogu obdržavati. Kada je brat Ilija
to od Sveca zatražio, s neba su počele sijevati munje i udarati gromovi, a
Franjo je pobjedonosno zaključio kako se to sam Gospodin buni protiv pokušaja
ublažavanja i olakšavanja Pravila. Pravilo koje je sveti Franjo napisao svojoj
braći do danas je ostalo put i nadahnuće tolikima. Živjeti evanđelje na način
svetoga Franje znači biti trajno u osvijetljen Gospodinovim svijetlom i
pronositi ovo svijetlo drugima.
Dok se čovjek penje brdima živopisnog duvanjskog
kraja prema drevnoj župi Roško Polje, pred očima mu tako lako zasja lik
Siromašnog Sveca. I ovdje je tako lako zamisliti Franju koji predano zahvaljuje
Gospodinu hvaleći ga u svim stvorenjima. Maleno polje oko kojeg su se nadvila
brda i klisure mame poglede i vuku našu čežnju u daljinu, dalje od onoga dokle
oko seže. A tamo u daljini smjestilo se maleno selo s crkvicom na svome samome
vrhu, koja ljubomorno bdije nad cijelim tim krajem. Sjetih se tolikih svojih posjeta
toj crkvici i uvijek originalnoj i radosnoj skupini mladih koju je okupljala. Sjetih
se tolikih lijepih trenutaka zajedništva koje sam ovdje doživio. Sjetih se
pokojnog fra Marka…
Prije nekoliko godina, bila je hladna zimska noć
kakva to biva u tim krajevima, ova župa iznenada i tragično je ostala bez svoga
župnika. Mjesec je prosinac, mise zornice. Žarulja iza župne crkve pregorjela
je te uski i strmi putić kojim iz sela toliki dolaze na misu zornicu sada nije
osvijetljen. Župnik fra Marko Jukić, negdje kasno navečer, odlazi promijeniti
žarulju. Ujutro ga nalaze mrtvoga podno rasvjetnog stupa. Umro je donoseći
svjetlo onima kojima ga je Crkva poslala.
Sveti Franjo Asiški nije mnogo govorio. Propovijedao je onda kada je to bilo potrebno. Radije je živio. Od njegova primjera i nadahnuća ostalo nam je mnogo. Tko može pobrojiti sve ono što su toliki franjevci učinili kroz svoju dugu povijest? Ipak, čini mi se ponekad kako nas munje i gromovi opominju Franjinim riječima: »Braćo, krenimo sve ispočetka jer dosada nismo gotovo ništa učinili.« A putokaz imamo. Biti svjetlo! Poput pokojnog fra Marka, koji je donoseći svjetlo umro za Svjetlo. To se zove potpuno predanje Gospodinu. Biti svjetlo. I ništa više. I ne trebaš više. I ne možeš više.
Sveti naš Oče Franjo, ti koji si bio sjajna Zraka
Kristova Svjetla, nauči nas ljubiti siromaštvo, živjeti čistoću, grliti
poslušnost te uzmognemo svijet obasjati Svjetlom vječnosti.
